Most, novorođenče i vječnost

Piše: Ahmed Burić

Za večeri kad malo opadne sarajevska buka od prenatrpanosti automobila i čovjek sjedne sam sa sobom da svede račune od prethodnoga dana, misli često odlutaju u bezvremenska pitanja. Mislim o tome ko se novi rodio u Sarajevu. U glavi slikam mala, u bijelo umotana bića što će crveni u licu od šoka dolaska na ovaj svijet biti stanovnici Sarajeva, Bosne i Hercegovine, građani svijeta. Zatim, nagađam kakva će biti epoha u kojoj će živjeti i ko će od njih, možda, utisnuti trajni pečat u život grada, a čiji će život, barem naizgled, proći manje opažen. Potom, zagledam i nove građevine dokle seže pogled s moga prozora, i mislim o sudbinama iza njih. Život grada je uvijek simbioza između čovjeka i prostora, ljudi i građevine skoro oduvijek vode borbu za neku vrstu harmonije koja im treba omogućiti bolji i udobniji život.

Prije nekoliko mjeseci jedan je mladi bračni par u zgradi preko puta dobio prinovu. Mladi roditelji su užurbano sretni, lijepo ih je, za ovih svježih proljetnih dana, gledati kako s pažljivo umotanom bebom izlaze na ulicu. I slušati dječiji plač, taj prvi znak objave da se to malo biće upisalo u beskrajnu knjigu žitelja ove planete.

Komšija bi susjeda

A tamo, iza zgrade u koju se, kao i u duše komšiluka, uselilo novorođenče nastaje most. U obliku čuvene Mobiusove trake, postavljen malo ukoso u odnosu na ulaz u Akademiju likovnih umjetnosti, nastalo je djelo koje će Grad, svojstveno svome mentalitetu indirektnog govora i stalnog traženja razloga “protiv”, sasvim sigurno, teže prihvatiti nego neku klasičniju konstrukciju. Mi bismo, i pored sasvim razumnih razloga “za” ovakav most lakše prihvatili neku “novu” Drveniju ili Latinsku ćupriju. Mi teško primamo novo, i često smo nepovjerljivi prema novim komšijama i susjedima, zaziremo od novih ideja i u prošlosti volimo tražiti objašnjenja sadašnjosti. Ali, to djetetu rođenom preko puta, nije bitno. Ono će, skoro sasvim sigurno, prelaziti taj most.

Nije na nekome ko ovo piše, niti je ikakav cilj ovoga teksta da “brani” i “napada”. Pogotovo ne sa tehničke strane. To treba ostaviti struci: ali, ima neke najave prosperiteta, pa ako hoćete i poetske pravde u tome da su ovaj most projektirali široj javnosti ne baš previše poznati studenti ALU (njih troje), plus jedna konsultantica i jedan statičar, uz superviziju poznatog arhitekta koji će, nakon što most dobije svoj konačan oblik objasniti i svoje razloge istrajavanja na ovoj. Ona spaja šetalište s lijeve i ulaz u Radićevu ulicu s desne strane Miljacke.

Tehnika struci, a narodu most

Dakle, funkcionalnost, oblikovnost, ekskluzivnost konstrukcije, sve te aspekte do kojih se može doći, neka o tome odlučuje i ocjenjuje ko treba. Uostalom, most nije ni završen, svi već imaju mišljenje o tome, a te su stvari uvijek mač s dvije oštrice. Baš kao je sada nemoguće utvrditi da li će novorođenče iz zgrade preko puta biti astrofizičar, taksist ili muzičar, tako je nemoguće prejudicirati koliko će Sarajlije i oni koji u ovaj grad dođu voljeti most i koliko će im i na koje načine koristiti. Za nas koji  živimo u komšiluku u ovom je trenutku bitno da nam skraćuje put do srca grada za nekih desetak minuta, i da nakon toliko godina, Sarajevo ima novi most. I da su ga u blizini neke akademske institucije zamislili ljudi koji su tu učili neke vještine.

Moglo bi se reći da je za Sarajevo u ovom trenutku najvažnije da u većini disciplina korespondira sa metodima i poetikama koje nastaju paralelno na drugim krajevima svijeta. Ako se u tome i ne “pogodi sto posto”, te stvari ne treba osuđivati, nego im dati šansu, jer su one samo jedna od karika koje trebaju doprinijeti razvoju i zrelosti nekog prostora u kojem će se, nekada, pojaviti i neko pravo remek-djelo, a ne ono što nam se pokušava poturiti pod nos kao jedino moguće rješenje.

Stop kasabizaciji

To je, prvenstveno, važno zbog dekasabizacije mentaliteta koji je opet upao u međuprostor između nekadašnje slike Sarajeva, koja može biti lažna i lažirana, upravo kao i ona koja se danas hoće nametnuti kao dominantna. I dobro je da se na svim stranama demokratizira javnost  u kojoj je Sarajevo relevantnija sredina što više različitih, relevantnih glasova ima u njoj. 

Arhitekti često znaju biti dobri pisci. Postoji i podjela u kojoj se postavlja pitanje je li dobar pisac vrtlar ili arhitekt. Nema odgovora na to, a najbolje je kad je i jedno i drugo. U iščitavanju Speerovih dnevnika iz Spandaua ili misli Plečnika, Wrighta ili Zahe Hadid ima često one genijalne začudnosti, ponekad i dječje zaigranosti koje znaju biti najpoželjnijim supstancama nekog umjetničkog djela. S druge strane, način na koji je Ivo Andrić u jednoj od svojih najpoznatijih pripovijetki “Most na Žepi” opisao odnos razumijevanja čovjeka i mosta uvijek nas iznova tjera da provjeravamo uvriježene stereotipe i da se sjetimo da građevine nisu samo tu da bi nas nadživjele ili obavile funkciju stanovanja ili prelaska rijeke s jedne strane na drugu.

One su tu da zamislimo pobratimstvo naših sudbina s njima, jer građevine često o pojedinim gradovima i epohama govore više od biografija poznatih ljudi ili političkih istorija nekih krajeva.

Neku noć sam, kriomice, iako je prostor još uvijek ograđen, prešao preko novog mosta. Pogledao sam ga s obje strane, i podigao glavu da vidim i njegovu kupolu, kao što se u oči  gleda neko koga srećeš prvi put. Prvi dojam zna prevariti, ali u velikom broju slučajeva ono što naše oči vide prvi put ostaje temelj onoga što ćemo o tome nečemu ili nekome misliti ostatak života. Most se prijateljski pružio i malo čuđenje koje je mogao primijetiti u meni, sasvim sigurno, neće uzeti za zlo. “Bićemo prijatelji, ti i ja”, rekao sam. I zažalio zbog činjenice da je među ljudima previše onih koji su zbog onoga što misle da je u tom trenutku istina, spremni žrtvovati sve ono što ih je zbližavalo s onima koji ne misle kao oni.

Tim se ljudima teško vratiti, a čini se da nema ni razloga za to. S mostovima je drugačije. Njima se uvijek treba vraćati, oni su istovremeno vječni, ali i novorođenčad. Iako stvoreni ljudskom rukom imaju moć da ispričaju i čuvaju priče bolje od nas samih.