(Ma)Es(tr)o

1. 

Slika izgleda ovako: godina je 1976, na srednje visokom stolu je meza, rolat od faširanog mesa i punjena jaja su neizbježan sadržaj ovala, oko porodične socijalističke sofre su kućni prijatelji Safet i Zehra, i prekrasna tete Ešrefa, mislim da je tu negdje i čika Ljubiša, član ansambla sarajevske Opere i, kao i svake godine, gleda se Evrovizija. Možda je svečanije nego obično, jer nastupaju Ambasadori, mama radi u Muzičkoj produkciji, pa neke od tih ljudi svako malo vidim kad dođem kod nje u kancelariju. Ti imaš devet godina, pjesma se zove Ne mogu skriti svoju bol, i malo ti je žao što ne nastupa Čola, jer Čola je car, a svi ti objašnjavanju da ne može svake godine, da se predstavnik na pjesmi Evrovizije bira iz svih studija glasanjem, i da je i ovo dobro, jer je Čola bio prije tri godine, a evo sad opet Ambasadori. “Ko bi se tome nadao”, mislim da je rekao neko od gostiju, “a neko je dobacio da su se naši dobro uvezali u te evropske kanale”. Safet je rekao da je to i normalno, jer je naša muzika u Jugoslaviji najbolja, a čika Ljubiša se malo nakašljao i rekao “možda, ali to nije prava muzika”, Stari je nešto okrenuo na provale, a ja sam vidio kako je poznat čovjek iz mamine kancelarije podigao desnu ruku uvis i glasno uzviknuo:

“Eno čika Ese.”

Niko mi se nije smijao, jer na TV-u je stvarno stajao Esad Arnautalić, s urednom bradom oko ustiju, i onim svojim karakterističnim potezom, za koji ću mnogo kasnije saznati da se tako pokazuje sinkopa za prvu dobu (ili, barem, ja tako mislim) dirigirao tim komadićkom magije onoga što se zvalo sarajevska pop-škola. Nikad nisam bio fan tog pravca, mene je čim sam mogao razmišljati svojom glavom trajno opaučila priča o socijalnom buntu i novom valu, zabavna muzika je uvijek bila stvar starijih, neki preživljeni oblik u koji ne spada moja generacija. Kad su iz kancelarija u Danijela Ozme, Titove i Njegoševe ulice svi radnici Muzičke produkcije prešli u RTV Dom, viđao sam ga rjeđe, ali je uvijek bio jednako gospodin, pitao bi me: “Šta radiš ti, mali”, i samo mi se osmjehnuo kad sam se kao mladi novinar Naših dana malo podsmijevao “Muzici raspoloženja”, jer je to za moje uho, ipak, bila sladunjava pop-klasika. I ostala. Bio je laf, ali mnogo stariji, ja sam za njega bio, i ostao, Hidin i Ismetov mali, i nismo mogli biti prijatelji. Mogao sam ga samo cijeniti.

2.

U svakom businessu, a pogotovo u show, postoje neke važne rečenice koje odrede cijele pravce i žanrove. John Lennon je na snimanju BBC-ovog showa za posljednji album Beatlesa Let it Be, rekao: “Mnogo vam hvala, nadam se da smo prošli audiciju”. Iiza Elvisovog koncerta u Madison Square Gardenu ostala je rečenica "Elvis je napustio zgradu”, a glavnu rečenicu cijelog tog sarajevskog pop i rock pokreta u kojem je ovaj grad sjajio, izrekao je upravo Eso Arnautalić, shvativši da je besmisleno cijeli život svirati covere poznatih pjesama na engleskom. Rekao je, tada, nekad krajem šezdesetih:

“Ko ima svoje, neka donese, pa ćemo popravljati."

I, bome su popravljali. Indexi su krenuli velikim zamahom, bili su tu još Ambasadori, radio je počeo puštati glasove Jadranke Stojaković, Neda Ukraden, Ismeta Dervoz, a svoju su šansu čekali i momci iz grupe Jutro, Esadov brat Ismet Arnautalić, i bas gitarist nekolicine lokalnih bendova koji se zvao Goran Bregović. Tek mnogo kasnije kad mi muzika postane jasna kao tehnički, ne samo kao cerebralni proces, shvatit ću veličinu onoga što je tada napravio Esad Arnautalić. Iste godine kad je dirigirao Ambasadorima, izašla je singlica Kemala Montena: Sarajevo, ljubavi moja. Bila je to šlagerska pjesma koja je osvojila srca publike, i to je bila i ostala njezina sudbina, ali tajna te pjesme je aranžman, odnosno foršpil koji je, zapravo, izdžezirana verzija pjesme Kad ja pođoh na Bembašu. Eso je znao ono što drugi nisu, i hiljaditi put pokazao vječitu istinu: nikakva diploma, partija, marketinška strategija, socijalni angažman, mašinerija ili bilo što drugo čovjeka ne prave umjetnikom. Zovite to kako hoćete, ali “to” radi samo talent. Bila je to druga velika lekcija koju sam naučio od Ese Arnautalića.

3.

Na jednom od tradicionalnih božićnih druženja koje fra Mile Babić priredi u Nedžarićima, gdje uz bor i malo vina skupi ostatke onih koji misle da je važno da djeca u školi znaju ko su bili, recimo, Isak Samokovlija, Mica Todorović ili Mirza Delibašić, našli smo se za stolom. Rekao je da čita ono što pišem, i da nije znao da pjevam. Rekao sam da nisam ni ja, ali da je tako ispalo, šalili smo se, pitao me je za majčino zdravlje, a onda smo govorili o songovima Zdenka Runjića, čije su tekstove pisali Fiamengo, Popadić i Zuppa, on ih je hvalio, i govorio da su sjajno složene jer je Zdenko bio inženjer elektrotehnike i matematički shvatao muziku. Dodao sam da je odlučno potrefio ukus, jer je u obrasce bluesa “složio” kanconu i dodao joj sol dalmatinske narodne pjesme. To mu se svidjelo i mislim da sam tada, konačno, “položio” tu audiciju kod njega. Kazao je da ima problema sa zdravljem:

"To mi je sve od crvenog svjetla u studiju", rekao je. "Svako ko kaže da nema tremu od toga - laže."

4.

U seriji dijaloških tribina koje je nekad prije par godina, dok je još uvijek moglo biti važno da budemo dio nekog svijeta radio Media Centar, zapalo me je da vodim nešto što se zvalo Medijski vremeplov, a tema je bila Proizvodnja masovne iluzije u socijalizmu i kapitalizmu. Osim Veljka Bulajića, koji je driblao sve vlastodršce od Tita, preko Tuđmana i Alije, Dunje Blažević koja je u socijalistički svijet donijela jednu novu estetiku, Senada Zaimovića, Elvisa J. i mene koji smo između tih svjetova socijalizma, tranzicije i ničega, Esad Arnautalić je govorio kao neko s drugog svijeta, neko biće za koje smo skoro zaboravili da je među nama. Njegovi argumenti i logika stajali su i tada, trideset godina nakon što je napravio svoje najveće uspjehe, a ja sam shvatio da sve nije bilo uzalud. I sjećanja na tu evrovizijsku noć u Haagu, 1976, i Montenov aranžman i Runjićeve pjesme u kojima je on pjevao tercu. Jednom sam u Skoplju, kad sam naučio da je osnivač makedonske zabavne muzike čovjek koji se zvao Dragan Đakonovski – Špato, rekao:

“Svaki grad ima svog Esada Arnautalića. Vaš se zvao Špato.”

Ljudi su mi aplaudirali, ali nisam siguran jesu li do kraja shvatili šta sam rekao. Kao što ni njemu nisam rekao toliko stvari. Zbogom Eso. Maestro. Hvala što si nas naučio šta je važno u muzici.

Isto je u životu. Na početku, i na kraju.