Ljudi i narodi: Good bye teens

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Jučer u supermarketu, u podrumu poslovno–tržnog centra BBI, između gondola sa sirom, posuđem, sredstvima za čišćenje i grickalicama za utakmice, s razglasa me je “dohvatila” pjesma. Good bye teens, Plavog Orkestra s Lošinim glasom koji nije čestito ni završio mutiranje, i Pavinom “a’la  Hank Marvin” gitarom provučenom kroz nekakav sequencer, za koji tada čestito nismo znali ni da postoji, a pogotovo ne kako radi.  

Good bye teens je amblematska pjesma, jedna od himni generacije rođene u šezdesetim, majstorski opjevan žal za pubertetom i ulazak u život, s recitacijom koju u pola dana i pola noći znam napamet.  Tom je pjesmom prestala rana mladost moje generacije.

U tom hramu boga svakodnevnice, u kojem zasljepljuju svijetle crvene reklame o akciji cijena proizvoda, dok se meso životinja pomalo sablasno nudi iz frižidera i mami ljude mesojede da uzmu svakodnevni komad žrtve, pala je na pamet jedna, naizgled blasfemična misao:

Nijedan zločin nije isti. Kad pojedinac počini masovni zločin, to se uvijek može instrumentalizirati. U tome su svi ljudi, i svi narodi manje – više isti. Potrebno je da se nađu u situaciji da budu dželati ili žrtve.  Različita je samo situacija. A veličina tragedije ostaje ista. Ono što nije isto, i jedino što u takvim situacijama treba vrijednovati jeste kažnjavanje konkretnog zločina.

Sve ostalo je mogući falsifikat.    

Ko zna otkud to? Biće da su se u šumi svakodnevno bombardujućih vijesti ovih dana, jedna od njih jače “zakačila” i sinapsama u mozg naredila da odmah krenu raditi svoj “posao”.

Ona se dogodila u selu Velika Ivanča, Opština Mladenovac, Republika Srbija, gdje je Ljubiša Bogdanović (60), naoružan pištoljem i sa oko šezdesetak metaka, krenuo ubijati. Prvo ukućane, a onda rodbinu i komšije. Bilans ovog krvavog akta je trinaestoro mrtvih, šest muškaraca, šest žena i dvogodišnja beba. Ubojica je, pri dolasku policije, opalio metak i u sebe, i nalazi se u kritičnom stanju.

Kellmendi, jedna zaboravljena priča

I onda se film opet odvrtio.

Velikim pjesmama prestaju ili počinju velike mladosti, u poetskom smislu. U životnom je nešto zaguljenije. 

Good bye teens u mojoj glavi boji svijet bezbrižnim bojama, osamdesetima. No, to ni izbliza nije bilo tako. I to je bilo vrijeme u kojem su neke traume završavale tragično.  

Zato sam, vjerovatno, čitajući vijest o maskru iz Mladenovca, pomislio na masovno ubojstvo u Paraćinu, 1987. godine. Tada je, naime, Aziz Kellmendi, dvadesetogodišnji student prava iz Prištine, naoružan automatskom puškom ušao u spavaonicu i ubio četiri svoja “klasića”. Neka se zabilježi i to da su dvojica bili Bošnjaci (tada Muslimani) Safet Dudaković i Hazim Dženanović, jedan Hrvat Goran Begić i jedan Srbin, Srđan Simić. Ranio je još i petoricu drugova, i prema zvaničnoj verziji događaja, počinio samoubojstvo.

Tadašnja Jugoslavija bila je užasnuta zločinom, “objektivna” štampa se bavila činjenicom da je Kellmendi služio zadnji mjesec vojnog roka i da je završio dva semestra i šest ispita sa razmjerno dobrim uspjehom, a povampireni srpski nacionalistički mediji i pojedinci su ovu tragediju koristili kao “opravdanje” da se “prema Albancima konačno stisne pesnica i pokaže odlučnost, jer je i nakon ovoga jasno ko je opasan i odakle vreba ljuta guja nacionalizma.”

Niko nikada nije otkrio korijen tih trauma, niti je motiv zločina ikada rasvijetljen: zašto je mladić Aziz, mjesec dana prije skidanja sive uniforme, zapucao bojevim mecima po svojim drugovima? Je li bio optužen da je nacionalist, iredentist, potencijalni ubojica, ili lopov? Malo je vjerovatno da je taj mladić iz Lipljana u svom ludilu vidio sebe kao heroja koji će ostati zapisan kao besmrtnik koji je srpskoj hegemoniji zadao krvavi udarac.

To što je pritom ubio dvojicu Bosanaca i Hrvata, više niko ne pamti. Kao što je zaboravljen i on, Aziz Kellmendi, nesretnik kojeg najvjerojatnije, nikada nije trebalo ni zvati u vojsku, niti ga dizati iz klupa na prištinskom Univerzitetu. A ko opet, zna, kako bi to sve skupa završilo. Niko.

Kao što niko ne zna koliko mladosti je prestalo ubistvom u Mladenovcu.  

Psihijatri na nacionalnom zadatku

Mediji danas pišu o tome kako je Ljubiša Bogdanović, zvijer iz Ivanče, bio na ratištu u Slavoniji 1991. godine. Njegovi poznanici i prijatelji, kao što to obično biva, nikada nisu primjećivali neke znakove trauma. A takve stvari uvijek bivaju čep koji kad izleti iz prepune posude frustracija, obično izlije najgore moguće zlo.  

Jer, zaledio sam se kad sam ispod vijesti o ubistvu u Mladenovcu počeo čitati komentare. U njima je stajalo da je “ovo zaslužena kazna Srbima zbog onoga što su počinili u prošlom ratu, i da ovo nije ništa šta ih još čeka, m…. im j…. zločinačku.”  

Jer, i pored elementarnog pitanja na koje se nikada neće moći odgovoriti, a ono glasi “what the fuck traži domaćin iz Mladenovca na ratištu u Slavoniji?”, postoji i ona, opet, elementarna empatija u kojoj ostaje fakat da je to ipak najveća tragedija za obitelj Bogdanović.  

Njih više neće biti, pobijeni su rukom glave porodice, a generacije koje dolaze slušaće mračnu legendu o dobrom komšiji koji je ustao jedno jutro i pobio svoje ukućane, ženu, sina, bebu…

Zato izjava srbijanske ministrice zdravlja, zapravo, pokazuje bolest. Slavica Đukić Dejanović, tako se narečena ministrica zove tvrdi, “da to što je ubica bio na ratištu u Slavoniji ne može biti neposredni razlog ubistva, jer traume iz rata i posljedice tih trauma kroz postraumatski stresni poremećaj idu nekoliko dana do nekoliko nedjelja od momenta traume”. I ta bolest spada tamo gdje i “komentar” o tome kako je ovaj zločin nebeska kazna Srbima za ono što su radili u ratu. Dejanovićeva je psihijatar (neko ne odveć zloban bi dobacio da je psihijatar i Karadžić) i trebalo bi da zna o čemu govori.

Ali ne zna. U njezinom je iskazu prevladala činjenica da je ministrica, članica SPS-a od njegovog osnivanja, i ona mora znati da Bogdanović nije ubio zbog ratnih trauma.

Kao što niko od nas ne zna šta je ubica mogao vidjeti negdje u slavonskoj ravnici. I za šta je sve sebe mogao optužiti u godinama poslije.

Kao što i mi ne možemo znati da postoji nebeska kazna za neke narode. Za konkretan zločin, može postojati konkretna kazna. Ili jednostavno, može postojati zločin koji se zbog konkretnih okolnosti ne može kazniti.

Good bye teens.

Generacijama koje dolaze i koje će imati svoje himne, treba objasniti da je jedno od najvećih zala u koje mogu upasti da u nezadovoljstvo svojih predaka razvojem događaja, počnu upisivati kletve, bajalice, božje kazne…

To je skoro jednako opasno kao i zločin. Jer, jedan narod, bez obzira kolika žrtva u nekom trenutku bio, naprosto, ne smije upasti u matricu po kojoj nakon izvjesnog vremena postaje dželat. I to pravda zemaljskim, “stručnim”, “božjim” razlozima.  Svejedno.   

Tome su, kako vidimo, podložni baš svi. Oni koji se naslađuju stravom, i oni koji ne žele vidjeti razloge zbog kojih je ta ista strava narasla.