Let iznad kukavičijeg gnijezda

Počinitelj je Nedjeljko Dragaš, za kojeg se može reći da je, osim što je beskućnik, jedna vrsta šišmiša. Jer, u dosjeu, naime, ima ubilježeno nekoliko letova iznad Sarajeva, od kojih je medijski najrazvikaniji njegov pad s krova Katoličke bogoslovije, prije devet godina. Možda je velikomučenik Nedjeljko pomislio da je anđeo, možda da je mladi Nikola Tesla, a možda je tražio odgovarajuću rupu gdje bi ubacio svoju amatersku vatrenu smjesu. Bilo kako bilo, tada je opalio na beton iza sarajevske Katedrale, pa ga je jedva sklopilo u bolnici. Što očigledno nije smanjilo njegovu želju za letenjem i paljevinom, ne nužno tim redom.  

Suprotno očekivanjima žutih srbijanskih medija, Ivice Dačića, i vaseljenskog medijskog ujedinjenja pod Aleksandrom Vučićem (čast izuzecima), crkvu nije zapalio bradati vehabija, ili zapjenjeni ustaša. Nego mučenik Srbin, za koga nije ni važno koje je vjere i nacije, nego je osoba srušenog mentalnog zdravlja.

Izluđen svakodnevicom u kojoj glavnu ulogu igraju filoreligijski modeli obučeni u političke stranke, Nedjeljko se u prošli petak dovukao pred crkvu, ne bi li za slavlja Gospodnjeg Preobraženja dobio kakav komad praseta, janjeta i glavicu luka, da taj dan ne ruča iz kontejnera za smeće.

U duhu ekumenske brige za slabe i nemoćne otjeran je ispred hrama božijeg, jer je odrpanac i homeless, a meso i đakonije pojeli su “pravi” vjernici, sve uz zvuke užičkog kola na Stratocasteru. I na kraju, Nedjeljko je malo kriv, a ništa dužan iz “osvete” zapalio vatru i našao se u središtu medijske pozornosti.

Specijaliziran za vjerske objekte

Baš kao neki lik iz legendarnog Leta iznad kukavičjeg gnijezda Kena Keseyja, postao je ludi specijalist za vjerske objekte i to ga, u neku ruku, čini i zanimljivim. Doduše, ne zna se je li skakao s džamija i pokušao zapaliti neku od njih, ali je u svakom slučaju sretan da nije odvalio s krova Begove džamije na onu kaldrmu, čak i ako bi dobacio do Urgentnog. Jer, zamislite da je u dvorištu gomila vjernika našla “Srbina” kako skače s džamije, a morebit je hoće i zapalit’. Ne bi ga sastavili svi doktori ovoga svijeta.

Elem, Nedjeljko narednih nekoliko nedjelja neće dočekati na slobodi, a u pritvoru mu je, kakav mu je život, bolje nego da je vani.

No, jedan drugi primjer iz društveno-religijske prakse se definitivno otvara kao tema. Riječ je, o hafizu i efendiji Sulejmanu ef. Bugariju. Za one koji možda ne znaju, riječ je o vjerskom službeniku koji je u godinama poslije rata otvarao vrata prema razumijevanju islama i zalagao se za njegovu moderniju medijsku interpretaciju. I to onom smislu u kojem se američki svećenici, teleevangelisti, na raznim televizijama bore za svoju, bezbeli, "pravu" sliku kršćanstva.

Teleefendija Bugari svojim je metodom stekao veliku popularnost. I vrlo odanu sljedbu: određen je za imama Čaršijske džamije u Sarajevu, narastao je u najpopularnijeg vjerskog službenika u okviru cijele Islamske zajednice. Što je moralo zasmetati dijelu vodstva: porijeklom Albanac, s nešto drukčijim imidžom od standardnog i naizgled bitno drukčijim vokabularom, osvajao je srca mladih vjernika. Prebačen je na Vratnik, ali je i tamo, kažu sugrađani, “oživio i mahalu i džemat”.

Uz beskrajnu energiju i zacakljeni, pomalo holivudski osmijeh, Bugari je bio osvježenje. Pop-hodža.

Radio je neumorno, “skidao” ljude s teških droga savjetujući ih da se posvete vjeri, držao predavanja za žene, radio sa mladima, govorio razumljivim, a ne banalnim jezikom i u dobroj mjeri odudarao od slike polupismenih hodža koji ponavljaju budalaste mudrolije koje su čuli od uglednika IZ, tipa - “da je Poslanik Muhammed a.s. živ, nosio bi Armani odijelo.”

Narodni hafiz

Uporedo sa socijalnim angažmanom Sulejeman Bugari je radio na sebi, čitao i objavljivao knjige i u dobroj mjeri krenuo smanjivati jaz između naroda i religije. Jer, paradoksalno ali istinito, religija nikada nije imala veću ulogu u društvu, a da su se njeni izvorni principi manje poštovali. Nikada nije bila tako suštinski udaljena od naroda. Izolirani centri mahalske moći koji vode evidencije ko je bio na kojoj dovi, a ko na kojoj džumi, su – slično velikim firmama koje su opustošili - uzurpirali intimno vjerovanje naših deda i nana, praveći od toga licencu za politički model pripadanja Stranci.

U tome im je apsolutno koristilo ponašanje Islamske zajednice koja vjeru nije nosila među narod kao duhovno nasljeđe, nego kao instrument podobnosti. Da skratimo, Bugari se ponašao kao narodni kler, a Islamska zajednica (opet čast izuzecima) kao servis vlasti, odnosno, SDA, i tu je sukob kad-tad morao eskalirati.

Vijest da Sulejman Bugari napušta BiH i da svoj misionarski rad nastavlja u Islamskoj zajednici Crne Gore, kao savjetnik tamošnjeg reisa Rifata Fejzića otvara veliki broj pitanja. Na koja, pomalo, kukavički, a pomalo iz gnijezda neće odgovoriti ni Islamska zajednica BiH, niti hafiz Sulejman Bugari. Jer, kome može smetati čovjek koji popularizira religiju na drukčiji način, osim onima koji je žele održati konzervativnim sredstvom za očuvanje vlasti?  

“Njegove” džematlije s Vratnika škrte su na riječima, ali većina njih tvrdi da “nema govora da mu ovo nije namješteno”. Pošto je u korjenima ovakvih sukoba uvijek (banalna) politika, valja imati nešto na umu: kad se prije nekoliko godina u BiH pojavila knjiga Fetulaha Gulena Beskrajne svjetlosti Muhammeda a.s., veliki broj ljudi iz uleme dočekao je to štivo sa skoro beskrajnim oduševljenjem. Knjiga se promovirala po džematima i mahalama, a u njenoj promociji je učestvovalo skoro čitavo vodstvo IZ-a.  Njezin zagovornik bio je i Sulejman Bugari, a uspjeh knjige bio je nevjerovatan.

Svijet vjerskih zajednica je zatvoren, a njegova dinamika spora u poređenju s političkim događajima. No, u svjetlu činjenica da Gulenove SEMA škole postaju dio vakufa Islamske zajednice (baš kao da o tome ne trebaju odlučivati civilne, a ne vjerske institucije), a da SAD i Turska pregovaraju o Gulenovom izručenju, teško se oteti utisku da je Sulejman Bugari politička žrtva. 

Kako je IZ u sukobu između Erdogana i Gulena skoro apsolutno stao na stranu prvog (pa opet čast izuzetku), može li biti da Bugariju ne opraštaju ono u čemu su sami učestvovali? Sulejman Bugari, s osjećajem za svjetovno, ne izgleda kao čovjek koji se (o)lako odriče vlastitih riječi i uvjerenja!? Da li je, dakle, slijedom svega IZ zbog apsolutne homogenizacije žrtvovao alima modernijih shvatanja da bi se vratio u ono što je posljednjih dvadeset i pet godina bio? Stranački religijski servis.        

Sve to može biti spekulacija, ali ovo nije: ako Sjedinjene Američke Države izruče Gulena, Turska će odmah postati kooperativna na Bliskom Istoku.  

Paralelni svijet IZ-a je sukob u Turskoj, očigledno, shvatio kao “svoj” rat. I osim toga, današnja, Erdoganova Turska Bosnu svakako shvata kao svoju (zaboravljenu) nahiju kojoj se treba vratiti.

U svemu tome hafiz Bugari, telehodža koji još uvijek šuti zašto ide u Podgoricu, bi mogao biti mala kolateralna šteta. Iz kukavičjeg gnijezda.

Iznad kog leti šišmiš Nedjeljko, koji tu i tamo zapali crkvu.

Ili, sleti s nje. Baš kao u filmu.