Kultura pamćenja:Kultura zaborava 0:0

U cijeloj ovoj furtutmi oko proslave 100. godišnjice atentata na Franza Ferdinanda i u njega gospođu Sofiju, opet se ispod crvenog tepiha općeg licemjerja izvukao potencijalni skandal, nekako nedovoljno prepoznat i u našoj, samo u kukavičluku revnosnoj javnosti, dovoljno rasvijetljen. Naime, ceremonija otvaranja renovirane Vijećnice mogla je skoro propasti, jer su, navodno, gosti iz kancelarije EU bili konsternirani činjenicom da na spomen ploči stoji:  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kancelarija EU se brže-bolje krenula ograditi od gradonačelnikovih optužbi rekavši da je došlo do nesporazuma u kojem se smatra da je samo Gradska uprava nadležna za Vijećnicu. Njihov stav, vele, nema nikave veze s tekstom ploče koja stoji na Vijećnici, a na kojoj piše ko je i kada zapalio Nacionalnu biblioteku BiH. Ne radi se ni o kakvom pokušaju prekrajanja historijskih činjenica. Tražimo samo da se poštuju zakoni, mi ne određujemo šta će ili neće pisati.

Pošteno, reklo bi se, osim što je ta retorika “skrivanja iza principa” smarajuća. S druge strane, gradonačelnik Ivo Komšić u nekoliko je navrata istaknuo kako je trpio značajne pritiske da se ta ploča ukloni. Predstavnici RS-a, javljaju mediji, bili su konsternirani tekstom. Slavuj Jovičić, živopisna posttranzicijska inačica Kočićevog Davida Štrpca iz Jazavca pred Sudom rekao je da u “RS-u nigdje ne postoji spomenik koji druga dva naroda u BiH naziva zločinačkim. Za razliku od nas, o zločinima stalno pričaju oni koji su Sarajevo i ostale gradove u FBiH etnički potpuno očistili od Srba zločinima.” I pogodio: svakoga dana u svakom pogledu Sarajevo sve više postaje dominantno muslimanska sredina, sve rjeđe u javnom prostoru srećemo imena kao što su Ivan(a), Jelena ili Marko, i sad je već jasno da je to ireverzibilan proces. Naš problem, dakle, nije ploča na Vijećnici: u krajnjem, ona jeste srušena granatama srpskih zločinaca (i obnovljena, uglavnom, evropskim sredstvima), ali ako nekome smeta takva formulacija – neka se i promijeni. Ukoliko nam je, zaista, stalo da živimo, valjat će početi opraštati. Ili neće, ali ćemo onda imati ovo što imamo: čekaonicu za peron s kojeg vozovi niti dolaze, niti negdje idu. 

Majka Barbut vs. Crveni anđeo 

Jer, koliko bi onih koji ne bi dozvolili da se ta ploča s Vijećnice skine znalo objasniti i bilo spremno ukloniti ime Azize Šaćirbegović s jedne od najfrekventnijih gradskih ulica? Tim više što je ta ulica “ukradena” Ivanu Krndelju, liku kojim bi se svaka kultura ponosila: ljevičar, borac za prava radnika, novinar i urednik, mučki ubijen od ustaša 1941. godine, apsolutno je (bio i ostao) prikladan izbor za grad koji se često voli pohvaliti kako je “multietnički evropski Jerusalim” i “tačka spajanja Istoka i Zapada“. 
U pokušaju objektivnog sagledavanja situacije ne treba nikog vrijeđati, ali čini se da će rahmetli Aziza u povijesti ostati zabilježena kao majka nekadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Osuđivanog kriminalca čije su velike sposobnosti u igranju ilegalnog barbuta naširoko opisivane u američkim policijskim dosjeima. Kako god, kod istih principa se ne treba zalagati za različite metode njihovog rješavanja: dakle nazivanje zločina pravim imenom - apsolutno da, ali onda i red i balans u nazivanju urbanih toponima. Pogotovo onih koje je sagradio neko prije nas, i na kojima smo, kao preplašen čaršijski zanatlija kad dolazi svjetski rat, samo promijenili fotografiju u izlogu. 

Crveno i crno

Neka od ovih razmišljanja direktno proističu iz sjajne knjige koju čitam zadnjih dana: riječ je radu mladog povjesničara i profesora u Splitu, dr. Dragana Markovine (1981.) nazvanom Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja, u izdanju sarajevskog University pressa i kuće Plejada, u kojem mladi intelektualac podsjeća na neke od glavnih narativa koji su nam nametnuti u krvavim devedesetim: za sve one koji ne mogu i ne žele prihvatiti zaborav, i one koji ne pristaju da je povijest počela 1991. ili 1992. godine, ovo štivo je podsjećanje šta su nam sve vlasti uradile, a da nismo, praktično, ni registrirali kako nam je mozak ispran. Argumentirano “šamarajući” projekt Herceg-Bosne, rušenje Starog Mosta ili odnos prema Partizanskom groblju, Markovina zapravo podsjeća sve nas da se naš glas nije čuo dok su se nekad u tišini, a nekad bome i s velikom pompom, na stare zgrade i ulice, postavljale nove ploče. A mi dostojanstveno negodovali - prešutkujući.

Baš kao što u medijima, ili na bilo koji drugi način nije zabilježeno da je Sarajevo ovih dana, vjerovatno trajno, napustio pjesnik Stevan Tontić. Autor, priređivač, urednik, antologičar, fundiran u svojoj i njemačkoj kulturi,  “figura” poželjna i potrebna svakoj kulturi u ovakvom Sarajevu, u kojem je s prekidima proveo četrdesetak godina, nije mogla dobiti stabilan izvor egzistencije. Tako će pjesnik Stevan po ko zna koji put zaokružiti sudbinu svoga zanata, na isti način, i dostojanstveno otići, praktično, bez ičega. I pokazati nam još jednom kakva smo bešćutna gomila, koja se proteže samo kad su u pitanju naše vlastite kože. Pjesnici koji kukumaču nad vlastitom sudbinom i koji uvijek dobiju životni i medijski prostor za širenje vlastitog smrada su prepoznati kao “nacionalne veličine”, i njima uvijek gladnima i jalnima, nikada nije dosta. S druge su strane, u manjini, oni mirni i blagi, kojima čaršija neće dati ništa, koji neće imati svoju ploču ili ulicu, a zadužili su nas mnogo više, i mnogo čistije od gadova koji su se masno naplatili.
U tom smislu, između današnjih živih i mrtvih nema nikakve razlike. Ili, kako reče nobelovac: svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. I izgleda da nikakav tekst na spomen-ploči u tome ne može pomoći.