Kultura 2.0

Dvanaest tačaka zbog kojih bi nam život mogao biti ljepši. Prijedlog za nacrt mogućeg pravca u kulturnoj politici 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

1. Art kvart

Veliki broj gradova u novijoj evropskoj povijesti imao je prostore “s kojima baš i ne zna šta bi”. To su bivše zgrade, nekad razrušene, nekad napuštene, do čijih vlasnika nije moguće doći, ili ih jednostavno ima previše da bi mogli ostvariti ikakvo značajnije pravo, pretvoreno u materijalnu dobit. U tom slučaju, grad, općina ili nadležna institucija preuzmu odgovornost, i logikom iznajmljivanja po najnižoj cijeni ili ustupanja, pokušava kultivirati odnosno iznova urbanizirati te prostore. 

Nakon ujedinjenja Njemačke, u Berlinu je ostalo jako mnogo prostora, koji se uz simboličnu rentu davao umjetnicima. Iz te inicijative su nastala neka od današnjih berlinskih kultnih mjesta: posjeta ili izlazak u neko od njih spada u društveni prestiž ili turistički nezaobilaznu činjenicu. Idealan prostor za to u Sarajevu je nekadašnja električna centrala, odnosno kompleks poduzeća Valter Perić.

Postoji i drugi način socijalizacije prostora: nekadašnje vlasništvo JNA u Ljubljani, kompleks Metelkova, prvo je služio kao skvot, da bi postao glavni alternativni kulturni centar. Logikom okupljanja kulturnih institucija na jednom mjestu, danas su tamo najvažnije kulturne institucije – Muzej savremene umjetnosti ili Javna agencija za knjigu. Dobar primjer narastanja malog “art kvarta” mogao bi biti Abrašević u Mostaru, a Sarajevo, i ostali naši gradovi puni su takvih mjesta, koja jedva čekaju da se oplemene.

2. Dječiji grad

Nedostatak adekvatnih prostora i sadržaja za djecu su značajka svih društava, pogotovo onih tranzicijskih. Smanjen interes za sve vrste humane socijalizacije i ubrzanje životnih tokova doveli su dotle da roditelji nemaju drugog izbora nego da djeci omoguće igranje videoigara iako su duboko nesretni zbog toga. Jer - “bolje je dijete za kompjuterom, nego na ulici”, na kojoj ga ne vreba virtualna nego stvarna opasnost. 

Vješto i u skladu sa strukom i vremenom iskomuniciran dječiji grad, sa sadržajima koji ne bi bili nekakvo ispunjenje zamišljenih političkih koncepata, nego napravljeno prema stvarnim potrebama i u skladu s vremenom u kojem djeca žive je neosporna potreba. Time bi se počeo rješavati jedan od osnovnih problema ove zajednice – učenje od malih nogu da mogućnost izbora postoji. Apatija i neaktivnost na koju se žalimo izvire iz činjenice da nismo mnogo toga ni ponudili mladim generacijama. Nije ni čudo da su izabrali loše, jer im ništa bolje često nije ni ponuđeno.    

3. Gradska pozornica 

Nakon nekih pokušaja s promjenljivim uspjehom postalo je jasno da Sarajevo – a i većina gradova u BiH - još uvijek nema mjesto koje bi funkcioniralo po sistemu antičkog amfiteatra. Javnu pozornicu koja bi svojim urbanističkim i arhitektonskim rješenjem okupljanju ljudi dala poseban pravac i ton. Osim kulturnih manifestacija, tu je moguće organizirati skupove, parlamente na otvorenom, sve vrste javnog zagovaranja i nastupanja, tako da bi život i budućnost tog prostora, praktično, bili zagarantirani. Lokacija koja se skoro bezrezervno nudi je prostor preko puta Narodnog pozorišta, koji zjapi kao rupa u samom centru grada: oko toga prostora prije nekoliko godina vodila se borba u kojoj su pobijedile snage regresije. Pod izlikom da je tu nekada bilo groblje, spriječena je gradnja parka. Sada bi moglo biti vrijeme da se ta greška, konačno, ispravi.    

4. Jedinstveni grafički izgled grada 

Važni gradovi na svijetu prepoznaju se po velikim građevinama, ali ono što im daje posebnost su, takozvane, male stvari: natpisi na tablama ulica, oznake za gradski prijevoz, željeznicu ili metro, ortografija na kulturnim institucijama. Insistiranje na apsolutnoj uniformiranosti vizualnog identiteta bilo bi pogrešno – ono u jednom smislu nije ni moguće, i najbolje je tako, ali jedan grb, jedan logo, jedan način obilježavanja ulica učinile bi dosta na prepoznatljivosti grada, kako od njegovih žitelja, tako i onih koji dolaze u njega. Londonski metro, berlinski U i S bahn, natpisi ulica u Beču su jedinstveno naslijeđe. I odmah vas “obavijeste” gdje ste. Neka i Sarajevo bude takvo.

5. Ujedinjeni muzeji  

Rad muzeja je već dugo pitanje oko kojeg se “razbijaju glave” i “spotiče” javnost. Čarobnog štapića nema: bespoštedno individualno zalaganje i koncept kojeg se neki muzej u svom radu treba držati, mogli bi biti recept za uspješan rad. No cjelokupnu sliku muzeoloških aktivnosti nije moguće dobiti bez centra. Ujedinjeni muzeji pružili bi bolji uvid u potrebe nekih muzeja, kao i u način njihovog rada. S druge strane, uvijek postoje materijalno atraktivni i manje atraktivni sadržaji: najpoznatiji svjetski muzeji već dugo nisu mjesta na koje posjetilac dođe, vidi, recimo Posljednju večeru ili ode, već mu se kao potencijalnom investitoru otvaraju sva vrata. Da se malo našalimo, banalizirajući stvar: na svijetu postoje i oni koji bi večerali s Mona Lisom, i pred njom iznijeli svoje poslovne planove. Zašto ne bi bilo tako i kod nas, da se socijalni događaji odvijaju u prisustvu nadvojvode Ferdinanda, gospođe Sofije i Gavrila Principa? Sve je to naše naslijeđe. ”Rješenje” da se neki muzeji priključe na budžet, a da se drugi ostave na milost i nemilost “tržišnoj” ekonomiji se pokazalo neproduktivnim. A uvijek postoji da mogućnost da veći pomogne manjem. U našem slučaju obrnute stvarnosti manji bi, za početak, pomogli većem.

6. Sarajevo 24/7  

Ono što se pokazuje kao zakonomjerno kad je u pitanju turistička ponuda jeste da se najbolji rezultati u tom smislu ostvaruju kad se unutar plana posjete ponudi odgovarajući program: već godinama, Sarajevo je najposjećenije u vrijeme Filmskog festivala, a očigledno je da postoji prostor u kojem bi se stalno mogla održavati atmosfera da grad, uze ono što ima, uvijek nudi nešto više. Na taj način uvijek ostajete u fokusu: nije velika investicija ni izrada vodiča za neke od najpopularnijih franšiznih kuća takve vrste Lonely Planeta ili Time Outa. Što više ljudi zna, više ih želi doći, i više je onih koji ih mogu dočekati. Život i kultura ne trebaju prestajati na nekim tačkama, nego prostor treba otvoriti. Sarajevo nije samo centar, nego postoji i preko Darive i bivše Maršalke.

7. Česme 

Svaki grad iz prošlosti vuče neku posebnost, neku nit kolektivnog sjećanja koja se izdvaja u antropološkom i estetskom smislu. U slučaju Sarajeva to je bio kult vode, odnosno česme, iz kojih je voda tekla na svakom koraku, i na kojima ste uvijek mogli naći mali skriveni kutak za kontemplaciju ili osvježenje. Nebriga o javnom, koju liberalni kapitalizam inspirira, pogotovo u našem mentalitetu, kao da je cijeli jedan način razmišljanja gurnula ustranu i stoga česme treba oživjeti. Idejna rješenja mogu raditi domaći ili poznati svjetski umjetnici koji su posjetili Sarajevo, ili s kojima imamo veze. Česme su, zapravo, ideja oživljavanja kulture sjećanja, i blago poboljšanje čistoće javnog prostora.

8. Inicijativa Siguran grad

Nije potrebno objašnjavati: odnos između građana i policije se mora urediti na neki drugi način osim onoga da građani mole da ih policija zaštiti, a policija se svako “štiti” objašnjenjima tipa – nema glavnoga grada bez kriminala, i mi nemamo kapaciteta i ovlasti da radimo svoj posao. U tom smislu građanski pritisak i inicijativa mogu odigrati presudnu ulogu. Kultura odnosa prema drugome osnova je svakog društva i civilizacije. Treba je prenijeti u organe reda i insistirati da policija prihvati odgovornost za svoj dio učešća u društvu. U tome, svakako, treba pomoći zajedničkim akcijama kulturnih subjekata i ostalih segmenata društva, prvenstveno policije. Dva štanda među navijačima, ili razgovor s PR službom MUP-a, nekada su mnogo djelotvorniji od pendreka i suzavaca. 

9. Oživimo mostove

Mostovi su jedan od najčešćih i najboljih motiva naše umjetnosti: BiH je zemlja rijeka, a osnovne poruke gradnje mostova su dijalog. U evropskim gradovima mostovi više nisu samo tačke na kojim se prelazi rijeka, nego mali centri na kojima se odvija život. Mostar, Sarajevo, Banja Luka su idealne tačke na čijim bi se mostovima započeo i nastavio dijalog za budućnost, uz naravno pažljivo odabran izgled i način prezentiranja stvari koji bi estetski upućivao na poruku kojoj težimo: mostovi spajaju.  

10. Nedelja, sajamski dan

Ulice važnijih evropskih gradova služe kao prometnice, ponekad kao pozornice, a često kao tržnica svakodnevice. Hackesher markt u Berlinu, Flochtmarkt u Grazu, Riva u Kopru, oplemenili su te gradove u kojima te ulične tržnice postaju mjesta dijaloga, susreta i razmjene u kojima lukrativni, ekonomski nivo, zapravo, ustupa primat komunikacijsko-kulturološkoj ravni u kojoj se taj, uvjetno rečeno “buvljak” pretvara u malu prodajnu izložbu kulturnog naslijeđa. 

11. Street Sport

Neka od iskustava zemlje koja je propala, a za koju se može reći da je u nekim segmentima kulture i sporta bila sila govore da je to bilo tako kad se sport igrao na ulicama, u dvorištima, u parkovima. Banja Luka je imala evropskog prvaka u rukometu kada su svuda unaokolo u Doboju ili Zavidovićima, stotine djevojčica i dječaka igrale rukomet, ponekad i na neobilježenim terenima. Tako je bilo i sa Sarajevom i evropskim prvakom u košarci. Bili smo na krovu Evrope kad je na garažama visilo hiljadu koševa. Druga su vremena, ali tako je svugdje gdje možete osjetiti da dolazite u sredinu koja sportom podiže svoj nivo kulture. Svaka nova biciklistička ili skateboard staza, svaki novi kutak kultiviran u smislu gradnje sportskog sadržaja korak je naprijed u novom promišljanju kulture i društva uopće.    

12.  X tačka Sarajeva

“Ono”, između dva prsta, zbog čega se svaki grad razlikuje od nekog drugog, i što ga čini posebnim. U Sarajevu je toliko tačaka koje mogu biti potencijalni nukleusi dijaloga ili toponimi koje treba obilježiti, možda i zbog toga što tako mali prostor proizvodi višak povijesti. I manjak kulture. Ovaj prijedlog, Kultura 2.0, može biti jedna od mogućih polaznih tačaka da se taj odnos promijeni u korist kulture. Ako ne trajno, onda barem do 2020. koja je i poslužila kao granica za promišljanje jednog mogućeg pravca kulturne politike.  

Ovih dvanaest tačaka, naš kolumnista Ahmed Burić iznio je na konferenciji "Dijalog za budućnost" u organizaciji UN ureda u BiH, koja je 22. aprila 2015. održana u zgradi PSBiH.