Kuda idu anđeli ili čemu nas je učila Anja Niedringhaus

Negdje krajem prošle sedmice prostrujala je vijest da je u Afganistanu prateći izbore ubijena Anja Niedringhaus (1965) fotografkinja nagrađena Pulitzerovom nagradom 2005. godine, za fotografije iz iračkog grada Faludže koji je bio jedna od glavnih tačaka u borbama u iračkom ratu.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Svoju karijeru Anja je počela u lokalnom listu Neuen Westfalischen Zeitung, još početkom osamdesetih. Kasnije prelazi u European Pressphoto Agency u Frankfurtu, odakle dolazi za dopisnika iz rata s područja bivše Jugoslavije. Već prvi dan biva ranjena, pancir joj je spasio život, a u januaru 1993. dolazi u opkoljeno Sarajevo. Sva svjedočenja o toj fascinantnoj ženi idu u pravcu da se radilo o nekome ko je bio apsolutan profesionalac, koji je često radio stvari koje nisu išle u njezinu vlastitu korist, ali su uvijek bile u korist njezine agencije.

Njena najbliža suradnica, novinarka i prevoditeljica Edina Neretljak ovako piše o njoj: “Imala je duboko usađenu elementarnu ljudsku pristojnost da ne kuka i ne izvodi bijesne gliste pred domaćim ljudima koji su svi bili traumatizirani ratom na ovaj ili onaj način. U vremenu svake moguće oskudice rugala se onim strancima koji bi bili frustrirani kada u ratnom Sarajevu ne bi naišli na komfor koji su imali kući. Prema domaćim ljudima iskazivala poštovanje, i uvijek je bila spremna da od njih uči i posluša njihov savjet. Nije otežavala ni sebi ni nama ni u kom pogledu. Zato je i bila naš Švabo i zato smo je tako silno voljeli.”

Visoko poštovanje kolega Anja je zaslužila profesionalnošću, ali i dobrotom.
Kolega Damir Šagolj, velemajstor koji danas “hvata” fantastic, jezive i sjajne slike u Jugoistočnoj Aziji o Anji piše ovo: “Bila je veliki profesionalac, i anđeo zaštitnik nas kojima je anđeo trebao. Kraj je došao u Afganistanu, ali ja znam da je u Sarajevu uvijek bila najsretnija, ako je to sada uopšte i bitno. Bila je najbolja od najbolje generacije. Generacije koja je odrasla u Bosni i koja je postavila standarde tako visoke da mi se čini da svaki put kada neko od njih ode, kao da je izgorila po jedna Vijećnica." Kao anđela opisuje je i veteran među kolegama fotoreporterima fotograf EPA Fehim Demir: ''Bila je ne samo anđeo spasenja, nego i anđeo dijeljenja. Svi mi koji smo je voljeli i poznavali, znamo da je njena blaga duša našla mir.'' 

I tako, životi anđela završavaju u zemljama u kojima traju beskrajni ratovi, i koje, ako ćemo pravo, više i ne možete voljeti, kad u njima na takav, brutalan i besmislen način ubiju nekoga koga ste poznavali ili ko je učinio nešto za vaše najbliže. Čovjeku dođe da pomisli da u Afganistanu, zemlji kristala, više nije važno ni ko će pobijediti, ni kako će se održati izbori, niti hoće li biti demokratski. Čovjek je sebično biće, i svako od nas ima ograničenu mogućnost prihvaćanja tuđe tragedije. S jedne strane, kao oštrica mača, uvijek visi misao: ako su mogli ubiti ženu kao što je Anja, ne zaslužuju više ni minimum sućuti. Niti im, pak, želim išta zlo. Samo neka su daleko, miljama daleko od svega što ima veze s mojim životom.

Ali, s druge strane, nikada ne smijemo početi tako misliti, jer od trenutka kad čovjek počne biti neosjetljiv na patnju drugih, to počinje biti njegov vlastiti problem i pomućuje mu rasuđivanje. Zbog svega onoga čemu je Anja svjedočila, i na kraju, otišla kao anđeo, valja naći snage u sebi i sjećati se čemu nas je sve (na)učila.

U ovom trenutku je to možda slaba utjeha za sve koji su je voljeli, ali je jedini način da se ostane čovjekom.

I vjerovatno je jedino što bi ona željela: kad joj je 8. marta 1994. jedan kolega donio ružu koju je nekim čudom kupio na Markalama, i čestitao Dan žena, samo je odvrnula:

''Ja ne želim cvijeće, nego fotografije.''

Kad je odgovorio da ima i fotografije nasmijala se i rekla: ''Onda hvala za njih.''

Jer, ono što ostaje iza nas je ono što smo podijelili drugima. I ne treba zaboraviti da smo - bez obzira na to koliku smo ulogu sebi u svijetu namijenili, i koliko od svijeta dobivamo iluzije da smo bitni – samo suze na vjetru.

Kao suze za anđela kojeg smo ispratili.