Kratka povijest utopije

Sve što čovjek baveći se raznim poslovima u životu nauči jeste da nikada ne smije prestati biti naivan: u donkihotovskom vjerovanju da mijenja svijet. U protivnom, ne razlikuje se od onih koji su isti taj svijet zagadili.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Neki se ljudi ne pojavljuju slučajno, čak ni kada sve okolnosti upućuju na to da se radi o pukoj koincidenciji. I obično, nekim detaljem pokrenu lavinu sjećanja, pa i neki metod kojem ste se opirali. Ne volim, naime, rekonstruirati fotografije, niti mi je odveć drag literarni postupak koji uzima neku fotografiju i likovima “udahnjuje” nekakav novi život, koji pisac izmišlja. Objektiv je, naime, već zabilježio neki trenutak, onako kakvim ga je fotograf vidio, ili kakav je u tom trenutku zaista bio.

Klik za punu rezoluciju
Fotografija Milomira Kovačevića Strašnog iz 1991. prikazuje nas četvoricu, tačnije nas trojicu i po, jer se više od pola moje glave ne vidi. Lijevo, s tamnim naočalama je K., tadašnji direktor novina koje smo pokrenuli, i danas je kako sam čuo, advokat u Njemačkoj. Novine su se, naime, zvale Naši Dani. Ispod njega je S., danas sarajevski advokat, drži vijenac, i traku na kojoj piše "Slobodnom informisanju – Naši Dani". S. je u prošlom životu jednom bio vlasnik novina, kažu najvažnijih koje su u ovoj zemlji ikada izlazile, i koje izlaze i danas , ali su što bi se reklo, neka vrsta ”krnje zajednice”, kao što, recimo, Jugoslavija nije mogla postojati, bez Slovenije i Hrvatske.

Poslanik i pokojnik

S druge strane, vijenac drži P., za kojeg danas uredno glasam, i moj je zastupnik, u parlamentima na različitim nivoima. Iza je, u sakou pastelno žute boje i ne vidi mu se lice, Z. - nešto stariji od nas, čudna pojava koja se našla na raskršću generacija i negdje se zalagao za iste ciljeve kao i mi.

Kasnije je, kako sam čuo, odustao od tih ciljeva - novinarima se, pogotovo, to često dešava – ali to više nije ni bitno. Na toj su fotografiji, izvan objektiva, još dvojica, ili trojica ljudi: H. je danas poznati američki književnik i piše i za portal koji upravo čitate. Drugog, M. smo zvali drug Tito, i danas je službenik jedne velike evropske banke, vrlo je živ i zdrav i mlađi nego ikada, u Holandiji. Treći je D., uvijek je imao više talenta za slaganje formi od svih nas, pa je s takvim poslom, s kćerkicom i ženom sretan negdje blizu naftnih polja u Pennsylvaniji. 

Slika je “uhvaćena” na mirovnim protestima, učestalima u to vrijeme, a mi smo donijeli vijenac kako bismo pokazali da je slobodno novinarstvo mrtvo, jer su stranke koje su tada zauzele vlast – i nikada je čestito nisu ni pustile – tražile da se informisanje, što je bio socijalisitički naziv za novinarstvo – stavi pod državnu kontrolu. Najglasniji u tim zahtjevima je bio čovjek kojeg su imenovali ministrom, ili zamjenikom, ko bi ga više znao, a za kojeg su se širile zlokobne priče da je u ratu, šutao ljudske glave po Istočnoj Bosni.

Bilo kako bilo, zamišljena Pravda ga, kao i desetine takvih, nikada nije stigla. Umro je u Užicu 2009. godine, nakon što je obnašao važne dužnosti u Republici Srpskoj, bio je potpredsjednik Vlade, ministar za nauku i  obrazovanje, informisanje (to je uvijek želio), a odgovorni ljudi poput direktorice Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić smatraju Velibora Ostojića najodgovornijim bivšim funkcionerom Republike Srpske za zločine u Foči.

Đe si bio – niđe, šta si radio – ništa!

I sad, tako je kako je, od fotografije je skoro četvrt  stoljeća: šta je bilo, bilo je, i  nikom ništa, mi smo od golobradih dječaka postali nekakvi manje-više solidni, ali nikad do kraja dovršeni ljudi. Velibor O. miriše travu odozdo, a sve što će, zapravo, ostati je ta slika, moment u vremenu koju je najbolje i najtačnije nazvati – utopijom.

P(r)ozvan da prošlog vikenda kažem nešto na Otvorenom univerzitetu, zajedno s građanskim aktivistom Zoranom Ivančićem, i liderom nove slovenske ljevice Lukom Mesecom na temu EU=YU, mislio sam o utopiji. Odnosno o tome kako je Evropska unija, zapravo, jednaka nekadašnjoj Jugoslaviji, u onom smislu da se bavi nevažnim stvarima, a bitne gura pod tepih. O utopiji, koja je kad sam ja u pitanju uvijek dio vlastitih uvjerenja, ali ne služi za to da bi se ona zadovoljila. Nego je pusta želja za tim da se bude različit. 

Na fotografiji, koja je i neka privatna utopija, svi smo naizgled odlučni, i hoćemo da izgledamo maksimalno zajebano i ozbiljno. Ali, u očima se vide nepatvoreni strah i neizvjesnost. Sasvim je moguće da su i moje današnje inhibicije produkt činjenice da se o tome, o našim temeljnim strahovima i tome šta su mogli, a nisu, i šta su trebali biti naši životi, i u Jugoslaviji i u Evropskoj uniji nije reklo ništa iskreno. Samo smo, što bi se reklo, “moderno” - napravili performans. A to nije dovoljno.  

Hja, moglo bi se reći da nismo ni učinili baš mnogo u političkom smislu: nas stotine i hiljade onih koje je Milomir Kovačević Strašni neumorno slikao te 1991. i 1992. godine (i kasnije), pojelo je vrijeme. Istina, valja s ponosom reći da se u nijednom slučaju (osim, možda jednom) nisam ljudski razočarao u većinu poznatih lica s tih fotografija.

Možda nas je od takve propasti zaštitila naivnost: budalasti kakvi smo tada bili, nismo mogli predvidjeti da će se raspadom Jugoslavije nekom raspasti tržište, a nekom srce. Da će nekome izgorjeti kulise, a nekome duše.  I da će, u krajnjem, oni koji su odlučivali o nama igrati fudbal s ljudskim glavama, i, jebi ga, ostati nekažnjeni. Ali ono što, možda spašava, je vjerovanje da smo radili dobru, ispravnu stvar.

Evolucija, šta je to?

Za mene, čija glava “visi” na toj fotografiji se ne može reći da sam išta naučio iz skoro četvrt stoljeća, koliko je od tog snimka prošlo. Osim što me stid u odnosu na to koliko sam bio mršav, imam slične ideale, bavim se sličnim poslom, i moglo bi se reći da nisam evoluirao. Može li u tome biti moja sreća: sve što čovjek baveći se raznim poslovima u životu nauči jeste da nikada ne smije prestati biti naivan. U donkihotovskom vjerovanju da mijenja svijet. U protivnom, ne razlikuje se od onih koji su isti taj svijet zagadili. Samo o tome, ili barem o tome, govori fotografija ispred Skupštine BiH, snimljena 1991.

A možda nas je “samo” spasilo to što smo se našli u Milomirovom objektivu?