Kraljica trotoara i vicevi o Fočacima

Ono u folu, oni su škrti i nepovjerljivi, teško se rastaju od para, i nikome ne vjeruju pa ih narod ismijava. Takva matrica postoji na raznim stranama svijeta: zbog škrtosti Srbijanci ismijavaju Piroćance, istočnoevropski narodi – Čehe, Britanci meze Škote, a cijeli svijet – Jevreje. Jedan od najboljih na jevrejski račun ispričao mi je upravo Jevrej, a glasi ovako:

Za pedesetu godišnjicu braka, večeraju Sara i Moše, stari jevrejski bračni par. Malo svečanije postavljen sto, skromna večerica, svijećnjaki počinje razgovor. Sara kaže:

- Znaš Moše, kad se vratim u prošlost i rekapituliram sve što smo prošli, ovaj naš život i nije bio tako loš.
- Stvarno tako misliš? – reče Moše, brišući salvetom krajičak usana.
- Kao djecu su nas sačuvali od pogroma u Rusiji, otišli smo u Njemačku, tamo se vjenčali, kad je Hitler došao na vlast uspjeli smo pobjeći, dokopali se Izraela. Odgojili smo četvero djece, koji sada žive u Americi i uspješni su ljudi, pomogli su nam da se preselimo u Pariz pod stare dane, i stvarno je sve na svom mjestu.
- Jeste, reče Moše. Stvarno je tako.
- Osim što jednu stvar nikako ne mogu da razumijem.
- Reci, koju? – upita muž svoju voljenu ženu.
- Zašto mi nikada nisi ništa kupio – malo će sjetno gospođa Sara.

Moše je malo u čudu pogleda i kaže 

- Nisam znao da nešto prodaješ! Trebala si jednom ponuditi!

E, dakle, tako to u vicevima hoda. U životu, pak, stvari su malo drukčije, a meni se dopadaju oni kraći što odmah udaraju u suštinu stvari. Pa kaže tako jedan brutalan: kako Fočak pedofil mami dijete? Tako što mu kaže – “dođi da čiki nešto daš!” Ili kad Fočak nazove hotline, otamo mu se javi mazni glas i kaže: 

- Šta voliš da ti radim?

A Fočak veli:

- Haj’ me nazovi da ti kažem.

Bezbroj je tih varijacija na temu škrtosti, i u tome, vjerujem, ima nešto pozitivno. Zrelost svake zajednice mjeri se i nivoom smisla za humor na vlastiti račun, i najbolje je kad je tako. Smijeh se takvim vicevima, pomalo suspendira i princip političke korektnosti, koji je, zapravo, eufemizam za silu i neuvažavanje drugog, pa se tako ono obično ko te j…, pretvara u “razmotrit ćemo vaš slučaj”, a “ti si pravi imbecil”, u “ovaj vaš prijedlog je vrlo zanimljiv".

Kad smo već na tankom ledu sociopsiholoških opservacija, moglo bi biti i da je to znak nekog sazrijevanja nacija, jer samo formalno dovršeni subjekti, imaju mogućnost dubljeg, detaljnijeg detektiranja vlastitih slabosti. No, kako je u nas praksa skoro uvijek jača od mašte, tako je vijest o otvaranju trotoara ispred Predsjedništva nadrasla (politički korektna riječ za zajebala), sve viceve o Fočacima, pa čak i same Fočanske propise, za koje narodno predanje kaže da glase ovako:

1. sa svakim fino ni s kim iskreno;
2. ko ne želio tuđe, dabogda mu ni njegovo ne trebalo;
3. ako me ubijediš da ti posudim pare, ne moraš mi ih ni vraćati;

E, dakle, stvar je takva, da je jedan od glavnih događaja otvorenje trotoara pred Predsjedništvom. Taj trotoar je glavni u Sarajevu, kralj trotoara, u duhu gender senzitivnosti, možemo ga nazvati, Kraljica trotoara. Baš kao u pjesmi koju nadahnuto izvodi Mile Kitić. Načelnik Općine Centar, sa sve svitom došao je na miropomazanije trotoara, a onda je, kako i treba krenula općenarodna zajebancija s tim aktom. Raja su se nakačila na Twitter i opravdano krenula udarati po besmislenosti ceremonije, a negdje između mašte i kretenluka u kojem živimo, rodio vic. Kaže, došao Bakir Izetbegović na nebo pred boga, i biva pitan:

- Šta si ti dobro za života napravio?

Član Predsjedništva krene zamuckivati, pa kaže:

- Pomagao sam koliko sam mogao. Eto, otvorio sam lijep i novi trotoar ispred Predsjedništva?
- Lijep i novi trotoar, namršti se bog, vodio si zemlju u dva mandata, imao vlast, mogao si izgraditi škole, bolnice, otvarati fabrike. To neće biti dovoljno, ti ćeš morati u pakao.
- Ali, zavapi on, u tome i jeste stvar. Učinio sam oodličnu stvar, za koju niko ne zna.
- Koju – zainteresira se bog.
- Pa, to je bio jedini parking u Sarajevu koji nisu naplaćivali Fočaci. – reče on trjumfalno, nadajući se raju.
- Možda, reče bog, ali su Visočaci i dalje i parkirali i naplaćivali.

I tako ostade pri svojoj odluci. A trotoar je sijao još dugo poslije toga pokazujući sljedećim generacijama raskoš i uspjeh grada koji se tako vehementno podsmijevao Fočacima.