Korida – USA 1:1

Ljudi na Koridi i na Koševu nisu Neki Nepoznati Drugi: To smo mi. I nemoj da nam je neprijatno zbog toga.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Za pokušaj objašnjavanja sadašnjosti, valja se opet, nakratko, vratiti u prošlost: biće da je to počelo negdje u jesen 1990. ili 1991, da se Stadion “Koševo” u duhu reformiranja socijalizma i uvođenja tržišne privrede iznajmljuje u različite svrhe. Tako je na red došla i korida: pred tridesetak hiljada ljudi na najvećem stadionu u zemlji borili su se bikovi nazvani po fudbalskim zvijezdama Rumenigeu i Maradoni, te “obični” Rudonja i Šaronja.

Navijači Željezničara su tada, kao mnogo puta i otada, odrali od za….cije navijače FK Sarajevo, da “kako igraju, stadion im objektivno i nije za drugo nego da po njemu skaču bikovi”, a ono malo nešto zanemarenog svijeta koji se naziva “kulturnom” javnošću, zgražao se nad činjenicom da se na nečemu što u imenu ima pridjev  olimpijski bodu bikovi. Literarno, taj bi se događaj mogao uzeti kao početak raspada kulturnih vrijednosti i uvod u izljevanje kanalizacijskog zla koje nam se kasnije dogodilo, ali mi nismo ovdje zbog metafora. Nego zbog nečega, u ovom trenutku, puno bitnijeg. 

Hajdemo odmah nešto raščistiti: osobno, nemam ništa protiv koride! Ako neko voli i želi da se zabavlja tako što će gledati bikove, jesti janjetinu, lizati butine plesačici i stavljati joj 100 eura u grudnjak, stvarno nemam ništa protiv. Ono protiv čega imam nešto jeste da se to proglašava dominantnim kulturnim kodom, i da tipovi s naci idejama u glavi to proglašavaju aktom u kojem ima “više bratstva i jedinstva nego i u jednom političkom dokumentu, uključujući i Deklaraciju ZAVNOBiH-a.” E sad, to što je neko budala, to je njegova privatna stvar, ali kad te stvari pređu u javni nivo, valja se ozbiljno zamisliti. Ili je to vrijeme odavno isteklo?

Stadionska groznica

Jer, koliko god čovjeku bilo drago kad gleda kako Nogometna reprezentacija BiH postaje respektabilan, čvrst i jak “kolektiv”, toliko je teško savladati bijes kad čovjek vidi primitivizam koji se oko toga izlijeva: u srijedu navečer, rijeke ljudi pohrlile su prema stadionu Koševo vidjeti utakmicu između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država. Iza njih su ostali otpaci, flaše, papiri, tetrapaci, kese, dim roštilja se još dugo nakon utakmice dizao visoko iznad stadiona, a automobili (često stranih registracija) samo što nisu bili parkirani na balkonima. Stoga je, valjda, jedino razumno bilo izabrati da -  iako s kartama u džepu - odem kod prijatelja i u miru i na tv-u pogledam utakmicu. Niti mi je trebala još jedna Čevljanska korida, niti je taj svijet koji je nahrupio na stadion tu zbog nogometa.

Ali, ti ljudi nisu krivi: ove koji ovdje žive teško je spriječiti da na platou ispred stadiona peku ćevape kako bi zaradili neki dinar za preživljavanje, a one koji žive u dijaspori bi samotrebalo podsjetiti šta bi im se dogodilo kad bi u Šveckoj, Austriji ili (SR) Njemačkoj parkirali kako to čine u Sarajevu.

Nemojmo se, dakle, lagati. Ti ljudi koji idu na koride i na pojavu zelenog travnjaka na tv ekranu refleksno pitaju “igral’ Džeko” i “jel’ Džeko dao gol” nisu nikakvi uvezeni marsovci, ili Neki Nepoznati Drugi. To smo mi, a postali smo takvi od trenutka kad su bikovi pušteni na Olimpijski stadion. I nemoj sad da nam je nešto neprijatno. I od primitivizma nas neće spasiti nekakve polujalijaške tirade “uglednih sportskih komentatora” koji će do zla boga nepismeno pokazati „amerićkom“ novinaru da je papak, ba i neznalica  jer je rekao da sun am stadioni zapušteni, da taksisti vrlo često ne znaju (ili neće da znaju) gdje voze i da nam prostor za VIP izgleda kao nedovršena kafana u predgrađu. I nije važno je li američki novinar dobronamjeran ili ne, još manje je li poznat i ugledan, a najmanje to što je nadobudan. Jer, rekao je istinu: proveo sam dosta života po tribinama, od Londona do Istanbula, pa da oprostite, znam o čemu govorim.

Bikovi

Naši stadioni jesu ruglo, naši tereni jesu livade, i što se regije tiče, u tom smislu je situacija gora još jedino u Albaniji. To je, prosto, tako. A i ne bilo: jer kad smo jednom pustili bikove na scenu, svijet oko nje morao je postati korida.

Provincija doživljava najveću bol kad joj postaviš ogledalo.

Kad, svjesna svoje iskrivljenosti i ružnoće, počne vikati i pljuvati na onoga ko je ogledalo donio. Tako je danas sa nama. Mi smo davno prestali biti ponosni na ono što smo bili, a ne sviđa nam se ono što smo postali. Samo što još nema nikoga ko bi to rekao prvo samome sebi, pa onda drugima. A kad nam neko pokuša sugerirati da nam je prljav wc, mi ga hoćemo kamenovati jer nam vrijeđa kuću.

Kuću u kojoj zakone, kako sada izgleda, diktira korida. Ili Amerika. Ili niko.