Ko Campbellu plaća socijalno?

Bosna i Hercegovina: između Bulajića i Monty Pythona

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Nakon bog zna koliko vremena, cijeli dan, a nebo je namjestilo tako, da to baš bude Dan državnosti 25. novembar – presjedio sam pred teveom. Kako je od ranog jutra na Federalnoj televiziji krenula partizanska epopeja Doktor Mladen, u suštini zaboravljen, pa i prešućen film o Mladenu Stojanoviću, ljekaru i organizatoru otpora u Bosanskoj krajini, kako se nekad zvao glavni dio Republike Srpske, tako sam se pustio vas bogovetni praznik. Klaj klaj, preko odličnog dokumetarca o Džemalu Bijediću, vrlo dobrog intervjua s Bogićem Bogićevićem, sve do kasnih večernjih sati i filma Sutjeska u kojem pristojno whiskeyem nabakreni Richard Burton, s kilom pudera na licu glumata Titu.

Kroz glavu prolaze slike iz djetinjstva: Doktora Mladena smo gledali u kino-sali osnovne škole Miljenko Cvitković, danas teatru SARTR, i Ljuba Tadić je izgledao kao očinska figura, s onim dubokim glasom i svakom riječi koju nakon izgovaranja imaš osjećaj da se može uklesati u kamen.

Šta ću s Burtonom?

Već u Sutjesci, taj veliki glumac, jugo-sinteza Clinta Eastwooda i Sokrata, nije bio tako uvjerljiv. Najvjerovatnije iz dva razloga: prvi je što igra tragičara Savu Kovačevića u western-okruženju, a znamo da u westernu, po pravilu koje se krši samo zbog najjačeg pojačavanja drame, ginu samo negativci. To je puno godina kasnije objasnio Veliki Mačak partizanskog westerna, jel’ se ono kaže kontroverzni, e baš tako, Veljko Bulajić: “Vidite, nakon što sam napravio Bitku na Neretvi koja je bila apsolutan hit i igrala svugdje na svijetu, iz vrha Partije javila se narudžba i za Sutjesku.

Našao sam se u neprijatnoj situaciji: Neretva i danas stoji kao film u kojem bez obzira na ratni žanr, unutra imate melodrama koja funkcionira čak i ako apostrofirate ratnu situaciju. Dakle, ranjenici su spašeni, a četnici kao ozbiljna vojna snaga – skoro potpuno uništeni. Sa bitkom na Sutjesci stvar je bila potpuno drugačija. To je bio naš, partizanski vojni poraz, jedna klanica, krkljanac u kojem se skoro ništa nije znalo. Tito i Vrhovni štab su se jedva izvukli, komandant je u toj priči skoro potpuno bio izgubio glavu, i ja definitivno nisam znao šta bih s tim materijalom. A još kad su mi rekli da će Burton igrati Tita, bio sam skoro siguran da se neće moći puno napraviti. Izvukao sam se i posao režiranja tog filma ostavio svom pomoćniku Stipi Deliću, koji je to napravio kako je napravio.”

Na tom je primjeru Bulajić, stari komunistički lisac sa stotinama (čistih, i još više prljavih) utakmica u nogama, zapravo, objasnio šta dijeli pravog umjetnika od šarafa u velikoj mašineriji. Svi avioni i statisti u Sutjesci, sve zvijezde toga doba, na čelu s jednim od najvećih britanskih glumaca svih vremena, svi horovi i veliki kompozitor Mikis Teodorakis, nisu od Sutjeske uspjeli napraviti dobar film. Možda jedini zaista simpatični, slojeviti likovi u toj priči su engleska delegacija koju je Winston Churchill spremio na granicu Hercegovine i Crne Gore da ga iz prve ruke izvijeste postoji li ikakva mogućnost pomirenja između Titove vojske i iz Londona dotad favoriziranih četnika Draže Mihajlovića. Veliki Relja Bašić i za onog vakta je govorio sasvim dobar engleski, a kraljičini izaslanici pateći zajedno s partizanima proklinju dan, sati minut, kad ih je njihov premijer poslao u prelijepi krajolik pripizdine u kojem svaki tren glatko mogu ostaviti glavu.

Masturbatori povijesti

U cijeloj toj prazničnoj “montaži atrakcija” provukla se i jedna vijest: nakon skoro trideset godina zajedno će na binu u pozorišnoj predstavi izaći Pythonovci. Jones, Gilliam, Idle, Clesee i Palin, petorica veličanstvenih komičara koji su svijetu podarili jednu od najvažnijih serija svih vremena spremaju se da u julu u londonskoj dvorani 02 izađu i odigraju neke od svojih najboljih skečeva kojima su zasmijavali čitavu planetu. Biće tu i nešto novog materijala koji je nastao u tri decenije u kojima nisu radili skupa. “Naš najveći problem je”, kažu Pythonovci, “što ljudi bolje znaju te skečeve od nas samih.”

Sve to je istina, budući da su karte koje su pustili u prodaju planule za 43.5 sekundi. To je otprilike vrijeme potrebno za svjetski rekord na 400 metara s preponama, ili vrijeme trajanja pričanja dobre provale: u tome su Pythonovci uvijek bili najveći pa je posvemašnja radost njihovim povratkom sasvim razumljiva stvar.

A kad smo već kod Pythona, grehota je ne pomisliti šta bi velemajstori uradili kad bi im neko ponudio da “opale” kakav skeč o današnjoj Bosni i Hercegovini. Kako bi, recimo, pokazali današnji državni Parlament u kojem se ozbiljno razmatra da se naredni izbori uopće ne održe, pa da sadašnji saziv ostane još narednih četiri ili koliko je potrebno godina?

Kao drhteću prostoriju u stanju permanentnog zemljotresa, koja se trese od masturbacije (šiljenja Pitona i drndanja klindže) poslanika i poslanica dok traju sjednice?! Ili kao veliko takmičenje kopanja noseva prstima u kojem je pobjednik onaj ko izvuče najveću slinu na koju su zalijepljene dlačice iz nosa. Posebna komisija Ministarstva kopanja nosa ocjenjivala bi uspješnost i to po sistemu, svaki centimetar sline hiljadu maraka, plus ekstra bonus od 500 maraka nagrade za svaku dlačicu. Zamislite, kakvo bi samo to veselje bilo!

Ali, mi nažalost, nemamo Pythonovce. Ali su nam u svrhu našminkavanja stvarnosti doveli i velikog glumca. Richard Burton našeg doba zove se Alastair Campbell, po zanimanju je spin-doktor, dakle proizvođač magle, i intlektualac i ublehaš širokog spektra koji radi s političkim partijama i medijima i dovodi ih na vlast. Inteligentan kao vrag i spreman na sve, u vezi sa svim medijima i političarima, životni je posao odradio za Tonyja Blairea i njegove laburiste.

Priznaje mu se da je najzaslužniji što ih je 1997. doveo na vlast, i nakon toga ih održao tri mandata, u kojima je engleska radnička partija odbacila skoro sve principe socijaldemokratije i vodila Britaniju putem koji je utrla konzervativka Margaret Thatcher.

A dozvola?

Campbell, dakle, dolazi pomoći SDP-u, da ne izgubi izbore. Baš kao što je Burton od Sutjeske trebao napraviti pobjedu. Ali, kao što smo vidjeli, nije išlo. Priča se da je jedan od najvećih troškova filma Stipe Delića bio upravo osiguranje Richarda Burtona, kojeg su skupi ugovori i neuredan život uvijek držali u škripcu. Stvar je, nekako, sređena jer je u međuvremenu intervenirala i Buckinghamska palata.

A meni opet iz glave nikako ne izlazi Alastair Campbell. Priča se da će njegov honorar u cijelosti isplatiti Englezi, a govori se da će za tu godinu dana zaraditi million eura. Ako bi se držali zakona, doprinosi i davanja na taj honorar velikog maga političkog komuniciranja iznosili bi, u najgorem slučaju po njega, još toliko, a najmanje oko 20 procenata, što za socijalne prihode ove zemlje nikako ne bi bila zanemarljiva stvar.

Ali, sve mi se čini da će ta stvar preći u registar Pythona: skeč bi se mogao zvati: Alistair vadi radnu dozvolu u Sarajevu. Vjerujem da bismo se smijali do mile volje gledajući, recimo, Johna Cleesea u ulozi Campbella kako obija pragove ovdašnjih institucija u namjeri da registruje svoj posao. Na tom ga putu dočekuju službenici koji mućkaju jogurt iznad papira u kojem je pola sirnica/pola krompiruša, službenice koje mu traže još jedan papir koji mu manjka i vraćaju ga da dođe sutra. Na kraju, jadni Alaistar pojede grah iz čontre u Narodnoj kuhinji kod tetke Zilke, i shvati dubinu bosanskog zen-budizma, zaredi se i osnuje sasvim novu vjersku zajednicu.

Jer, baš kao što niko ne očekuje špansku inkviziciju, niko neće pitati ništa Ministarstvo rada i socijalne politike. Oko Campbella, a i inače. Možda je samo sreća u tome što oni kojima dolazi upomoć, eto, imaju prijatelja.

Partizanima na Sutjesci nije imao ko pomoći.