Književne nagrade u mulju malih naroda

Piše: Ahmed Burić

Kako s nagradama u književnosti i šta je malo a šta veliko?

“Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru s nekim Ciganima.” Ovo su prve dvije rečenice Dnevnika o Čarnojeviću, jedne od najdražih (valjda i najboljih) proza napisanih na jeziku ovog prostora (jezicima ovih prostora), blistavom romanu Miloša Crnjanskog (1893 – 1977.), koji se čita i kao zbirka priča, ali i kao poezija. “Ali, ako umrem pogledaću poslednji put nebo, utehu moju, i smešiću se.”

Crnjanski, uz Krležu i Andrića

Uz Andrića i Krležu vjerovatno najznačajniji pisac nesretnice koja se zvala Jugoslavija, Crnjanski je višestruko manje nagrađivan nego dva spomenuta velikana, ali je u jednom smislu inovativniji, u smislu napretka u promišljanju teksta i modernog pristupa radu u jeziku. Čovjek filmske biografije, svjetski putnik, erudit koji je znao osam jezika, borac u I svjetskom ratu na strani Austro-Ugarske, socijalist, dopisnik iz Španije, nacionalist, rojalist, emigrant, povratnik u SFRJ, dramaturg, menadžer u hotelijerstvu, knjigovođa u šusteraju, preživjeli učesnik u dvoboju, sve to je bio Miloš Crnjanski, i ništa ga od toga danas ne umanjuje, i danas kad ga zemlja pokriva već 35 godina.

“Posle našeg života možete istraživati i šta smo bili i šta smo pisali, za našeg života samo ovo drugo.“ Tako piše Ivo Andrić, i najvjerovatnije ga treba poslušati, možda i ne zbog činjenice što bi se u biografiji svakog pisca dalo iščačkati mračnih detalja (to bi, uostalom, trebala biti jedna od osnovnih supstanci literature), nego zato što djelo svakog, pa i najbeznačajnijeg pisca, trpi ukoliko ga se poredi ili “vaga” sa životom. Život je najveće čudo, i ništa mu nije primjerljivo. Osim, možda, dara. Samo dar je nadređeni, i samo on, u vremenu, na kraju ostaje kao glavni sudija. Sve ostalo je manje bitno.

Crnjanski i Selimović

Biti gospodin ili “najveći bošnjački pisac”

Kao, uostalom, i književne nagrade. Jesen je vrijeme u kojem se na sve strane dodjeljuju, i onda se tu i tamo, uzburkaju strasti pa na trenutke izgleda kao da imamo književnu scenu. I da je književnost nešto značajno.

Oko ovogodišnje nagrade “Meša Selimović” u Tuzli, podignuta je, u osnovinepotrebna čaršijanerska pompa, koja je na kraju završila najgore po onoga ko je digao cijelu tu frku, a najbolje za nagradu kojoj je vraćen (pomalo poljuljani) dignitet i za njezinog dobitnika, sarajevskog pisca Faruka Šehića. Dakle, ako izdavač neke knjige kaže da ona pripada jednom žanru – i u tom žanru dobije nagradu – zašto onda kukumavči, leleče i prijeti tužbama ako žiri tu knjigu ne smatra, u ovom slučaju, romanom, nego publicistikom. I drugo, ako, kao što tvrdi “najveći bošnjački pisac” (stvarno komična nominacija) ta nagrada ne treba njemu, nego on toj nagradi (vrhunska jalijaška ekvilibristika), zašto onda to razvlačiti po javnosti? Gospodsko povlačenje je u tom slučaju primjereniji čin. Pa kad i ako dođe nagrada, onda promisliti da li je prihvatiti ili ne.

Ali, ima ljudi koji ne mogu biti gospoda. I tu bi negdje trebalo stati, uz opasku da je “Meša Selimović” trenutno najvažnija književna nagrada na ovom prostoru, naprije zbog toga jer je transnacionalna. “Ninova” ili Nagrada Jutarnjeg lista su ograničene samo na svoje zemlje, tako da je bosanska teorema “i srpska”, “i hrvatska”, i “muslimanska” (ovdje bošnjačka), plus i crnogorska, svoju je potvrdu našla u Tuzli.

Jes’ malena

Kad već spomenusmo Crnu Goru i nagrade, još jedna “prijeti” da postane značajna i višenacionalna. Riječ je o nagradi Ratkovićevih dana poezije u Bijelom Polju. Trenutna kulturna politika susjedne zemlje ide u tom pravcu da ovu nagradu postavi na mjesto koje joj pripada, uz Goranov vijenac ili slovanačku Vilenicu. Ratković (1903. – 1954.), prvi je modernist i romanopisac u crnogorskoj književnosti, svjetski putnik, boem neujednačenog kvaliteta objavljenih djela, ali i velemajstor jezičkih slika, kako valjda samo Crnogorci mogu biti: “ Zbogom devojke, sanjajte zavičaj. Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.”

Ratkovićeva nagrada je i prije rata bila značajna, dobijali su je znani pisci – Miodrag Bulatović, Ćamil Sijarić, Oskar Davičo, Mihajlo Lalić, Desanka Maksimović. Baš kao i neke velike njemačke nagrade koje su se za vrijeme II svjetskog rata kompromitirale pa su dodjeljivane piscima odanim nacističkom režimo, tako je bilo i s Ratkovićevom nagradom za posljednjeg rata 1992. – 1995.. Priča kaže da je 1993. kad je nagrada dodjeljivana Radovanu Karadžiću, kolona oklopnih transportera opkolila je zgradu općine u kojoj je optuženi ratni zločinac primao počast. Razmišljam kako bi se mogao napraviti genijalan film od te situacije: oni odani velikosrpskoj ideji sejre i dodjeljuju nagradu za poeziju zločincu, dok polovina mjesta škrguće zubima i navlači roletne “da ne gleda tu bruku.” Zbog toga, Marko Vešović je prije četiri godine odbio primiti Ratkovićevu nagradu, jer kako kaže “odbija da bude umiješan u bilo koju vrstu crnogorskog besramlja.”

Ipak, u posljednjih nekoliko godina nagrada je istrgnuta iz – što bi Marko rekao– četničkih i vraćena u prave ruke. Dobilo ju je nekoliko sjajnih ljudi, crnogorskih pjesnika koji su u nekom smislu bili duhovni temelj osamostaljenja (Milorad Popović, Pavle Goranović, Bogić Rakočević), kolega iz Zagreba Ivica Prtenjača i još neki važni autori, poput recimo Ljubete Labovića.   

Stoga, nije mi nimalo bilo lako stupiti u žiri na Ratkovićevim danima poezije. Rasčistivši sa sobom da nisam tu da bilo čemu dajem legitimitet, nego zato što su me poetska i duhovna braća i kolege pozvale da pomognem (Popović, Nikolaidis, Prtenjača i Teofil Pančić su ostali članovi, dakle sve go antifašist)   – odazvao sam se. I doprinio koliko sam mogao da se nagradi iza koje danas stoji zdraviji i bolji dio Crne Gore, ojača i nadgradi dignitet. Ove godine će nagrada u Sarajevo, kolegi Mili Stojiću za dosadašnji rad i za knjigu Dunia, zapanjujuće iskrenu i bolnu knjigu stihova koje bi svako od nas trebao imati na umu. “tvoji luđaci izigravaju tvoje mudrace/ a tvoji mudraci progovaraju kroz usta tvojih dušmana.“

Tako je sa svim malim narodima. I tako će ostati, jer naše pretjerane ljubavi prema domovinama ne dolaze iz organskog razvoja stotina generacija koje zajedno tvore jedadan organizam.  Mi izmišljamo povijesti, a prave se povijesti laćamo samo kad treba “dokazati” da smo veliki.

A nismo. Mali smo. I tražimo nešto utjehe u poeziji koja nas, makar na trenutak, i makar opsjenom, može udaljiti od misli o tome u kakvom mulju živimo. Mulju malih naroda i izmišljanja vlastitih povijesti.