Kiklop, viški zapis

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ranim jutrom, dok selo spava, a sunce se sprema da ožari dan na Visu, na more, tamo prema Italiji izlaze barke. Ruke su do sinoć pravile parangale, nema niti daška vjetra koji bi mogao barem ublažiti jaru što će joj pjesma zrikavaca biti muzička pratnja. Sve još spava, a tebi dolazi misao da je Bajram, koji ti u ovakvom okruženju izgleda nestvarno.  Na sliku velikog broja onih koji klanjaju podsjećaju ove barke što se njišu, idući sve dokle pogled seže, podsjećajući na beskraj plavetnila, na daljinu koju u mislima prelazimo. Sve je to “samotni život tvoj, u sjeni vrućeg ljeta … Tihog ljeta sa cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova, i blejanjima koza u daljini.”

Tako je zapisao Ranko Marinković (1913–2001), pisac neobičnog, zadivljujućeg dara, čiji duh kao da te prati u ove dane, što ih provodiš na njegovom Visu, odakle je 1946. otišao i onda četrdeset i dvije godine ostao u Zagrebu, da bi se 1988. i vratio Visu, pokušavajući tako barem malo “izravnati” račune sa zavičajem, s “rodnom grudom”, koja je – barem kod nas - uvijek surova prema onima koji je najbolje opišu, koji sve svoje daju da svoj osjećaj mjesta iz kojeg su, najvjernije prenesu čitaocu. To što čitalac zna biti razočaran onim što vidi  - jer svaka provincija najviše mrzi svoj odsjaj u ogledalu – često zna biti limitirajući, bolni obruč oko piščevog mozga i srca. Sva sreća, sa starim barba Rankom, nije bilo tako: on je većinu svojih ovozemaljskih dugova izmirio, napisao Kiklopa, jedan od najboljih romana na ovome jeziku što ga svi različito zovemo, a isto se zovemo u njemu i počiva na komiškom groblju, ispod čempresa, odakle se pruža veličanstven pogled na viški zaljev.

Melkior

Sat si vremena hodao po suncu na komškom groblju, a slijedećeg jutra po viškom tražeći skromni grob sa križem i fotografijom, saznao si da su odavde, između ostalih, Fiamengovi, Kuljiši, Zanchiji, Tresići Pavičići (baš tako se preziva Melkior, glavni junak Kiklopa), zatim puno Burića, te po jednog Borisa Dežulovića (pu, pu, pu, odmah triput treba pljucnuti da se otjera nesreća) i Antu Tomića, veliki križ i malu fotografiju koje obilježavaju pomen na Tošu Proeskog, ali grob starog barba Ranka, viškog Voltairea, kako ga je nazvao Tin Ujević – nisi našao.

Scena je podsjetila na jednu koju si pročitao još kao dijete: kompozitor Robert Schumann tražio je grob svog idola Johanna Sebastiana Bacha, u Leipzigu ili u Weimaru, ne sjećaš se više, i nakon duge potrage je upitao grobara gdje bi mogao biti grob ovog genija harmonije ili polifonije.

Grobar je odgovorio: “Ne znam gospodine, ko bi to mogao znati, gdje je taj Bach kojeg vi tražite. Bachova je bilo puno, i skoro svi su bili muzičari, ne mogu vam reći gdje je taj vaš Johann Sebastian.” Schumann je tada zapisao nešto u stilu: “Čovjek za čiji se grob ne zna, nije bach (“bach” na njemačkom znači ‘potok’), već Meer (što znači “more”). U groblju nad morem, sad ne znam tačno gdje, leži čovjek čija je anticipacija vremena koje će doći i osjećaj prema vremenu koje je živio, južnoslavenskim književnostima podarilo neke od najboljih stranica.

Kiklop, oslijepljeni div antičke mitologije, kune Odiseja nakon što ga ovaj nadmudri, da mu pogine cijela posada, ili da on sam dođe nazad u Itaku. Marinkovićev Kiklop je , pak, sudbina svih nas, saga, poema, ep, pa i mit o pojedincu čija je uloga u svijetu u kojem je sve na prodaju i koji je sav poludio od “najnovijih” moda – beznačajna, skoro neubrojiva u promjene što ih svjestan pojedinac želi. Ili ne želi učestvovati u besmislenom vremenu koje je programirano za njega. Baš kao što se teško pomiriti da čovjek iz ovih mirisa i ljepota, iz mišljenja i pjevanja i kasnih razgovora o umjetnosti, vinu ili ničemu, morati natrag u svoj redovni,  dani ili život koji je odabrao, svejedno, u kojem dolazi jesen, pa potom zima, neizvjesna i puna pitanja koja se na kraju uvijek sliju u jedno, u ono temeljno, ljudsko, ono o kojem se svi pitamo, ali, eto nikako da nađemo odgovor na njega: “Hoće li se u našoj zemlji moći i imati od čega živjeti, i hoće li ikada proći vrijeme u kojima će o našim životima, karijerama, nadahnućima, talentima prestati odlučivati Kiklop, ta oslijepljena neman čije nas je prokletstvo osudilo?     

Maestro

Zatvaraš dnevnik. G. i ti dolazite do Maestrove rodne kuće. Djeca su lijepa, ne nose prtljag naših sjećanja, kolektivnih i osobnih, njihova graja podsjeća na izbor da je put u kojim se svijet može učiniti boljim, zapravo, jedini put koji je moguće izabrati. U nekim slučajevima se to izvodi lakše, a negdje – teže.  “Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu.”

Za leđima ostaje groblje, i sjeta za nekima kojih više nema, vidio si i grob Ivice Vidovića, magičnog Hrsuza Halilčića koji je onako maestralno govorio kako je “europljanin i intelektualac”, a zapravo je njegov lik bio sitan prevarant, vidio napuštenu tvornicu ribljih konzervi kojih se sjećaš iz vojske i sišao u mjesto, koje miriše solju i ljetima, dok se barke s pučine vraćaju u luku, poput vjernika koji obavljaju zadnji večernji namaz nakon posta, i onda dolaze doma sačuvati se za Bajram i dočekati jedno drugačije jutro.