Katastrofa u fudbalu na mojoj livadi

Godina je Mundijala i kraja takmičenja u evropskim nogometnim kupovima, završavaju se prvenstva od Jave do Jamajke, pa se red osvrnuti i pogledati gdje se, i da li se naš fudbal uopće sastaje sa svjetskim. Za početak, imamo reprezentaciju koja će na Mundijal, i nacionalnu ligu iz koje nijedan igrač ne može ni sanjati da će vidjeti Brazil. Logično pitanje koje bi, recimo, postavio prosječan engleski navijač, bilo bi: ”Pa koja je onda svrha nacionalne lige?” I ne bismo mu mogli razumno odgovoriti, osim možda što bi se moglo kazati da će klubovi u ta dva ili tri pretkola u Evropi, što je maksimum kad su naši timovi u pitanju, zaraditi koju stotinu hiljada eura.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ostali, osim FK Sarajeva koje je uz sve probleme koje imaju i koje znamo, pronašlo investitora i pokušava graditi evropski klub, osuđeni su na tavorenje, posuđivanje, čekanje sadake od nekog bivšeg igrača koji je uspio negdje vani. Krave prekidaju utakmice ulazeći na teren, a konjima iz Nogometnog saveza (bez uvrede divnim, plemenitim životinjama) je važnije kome će sponzorska firma sašiti odijelo da bi se džabe slikali na Copacabani, nego da objave web site na engleskom jeziku ili puste dresove u prodaju. Selektor, uglavnom, šuti i "glumi gljivu", a ono malo opreznog svijeta gleda kako Iran i Nigerija, koje smo u glavama pobijedili, oštre noževe i pažljivo čekaju da u šumama Amazona oderu životinjicu zvanu Bosna i Hercegovina.
Naravno, ne treba širiti paniku, ali ona kao da sama dolazi kad vidimo formu naših glavnih igrača pred Mundo. Džeku hoće pa neće, Ibišević hoće pa neće, sa Spahićem je uvijek bilo tako da ne znaš šta je sljedeće, tako da ispada da je jedina prava konstanta – Asmir Begović. Opet bez uvrede za ovog skoro besprijekornog momka: jadna je ekipa kojoj je golman najbolji igrač. Bez obzira na to što se kaže da je golman pola ekipe. 

Kako je propao jugoslavenski fudbal?

Sredinom osamdesetih stvorila se atmosfera svako-sa-svakim-niko-ni-s-kim-dva-puta u kojoj su se bodovi kupovali i prodavali kao u priči, dok bi većina izlazaka u Evropu završavala debaklom. Jedina dobra strana te atmosfere ilegalne kocke jeste da su se za naslov osim “velikih” - Zvezde i Partizana - mogli ogrebati “mali” Sarajevo i Vojvodina. Najveći skandal je izbio 1986. kad su bukvalno sve utakmice bile namještene, a završavale su rezultatima 5:5 ili 1:7. Lakrdiju je, barem donekle, uspio spriječiti tadašnji predsjednik Saveza Slavko Šajber: titule su se dobivale sudskim presudama, a u Ligi se ostajalo prekrajanjem sistema takmičenja.

I onda, i sada, bio sam navijač Veleža: kluba koji bi nekako uvijek stigao u borbu za titulu prvaka, ali bi je u zadnjih nekoliko kola izgubio, i završavao, obično kao treći. Jednom je trebalo spašavati Sarajevo, jednom Slobodu, jednom se nije imalo para da se preteknu Zvezda i Partizan. Bilo kako bilo, Velež će biti stepenica na koju sam se morao navići kako bih naučio podnositi poraze u životu. Tadašnje ocjene poznavalaca su išle u pravcu da Mostarci zaista igraju najljepši fudbal u državi, ali da nemaju nikoga jakog “gore”. Iste sezone kad je bila evropski prvak, Crvena Zvezda je u Mostaru fasovala “peticu”, a Semir Tuce i Sead Kajtaz, plus Prskalo i Jurić su se manje-više zajebavali sa zaista odličnom ekipom Zvezde. Nakon nekog vremena glavni igrači iz te generacije su ili otišli u inostranstvo ili prestali igrati, država se raspala, a Velež se nakon ratne noćne more i rušenja svega iz čega je narastao probudio daleko od svog stadiona na Bijelom Brijegu, na jednoj livadi u Vrapčićima, gdje su nedaleko pasle krave, a vjetrić povijao korner zastavice. I valjalo je opet ne od nule, nego od ispod nule.
Zašto ovo pišem? Zato što Velež u subotu igra utakmicu u kojoj se može odlučiti prvak države i u kojoj mu dolazi najveći rival i najprirodniji saveznik – Željezničar. I već su krenule informacije da će Velež Željezničaru ostaviti bodove, kako prvak ne bi bio Zrinjski. Tračevi su jedno, ono što će biti na terenu je uvijek drugo, ali čini se da postoji jedna konstanta, barem kad su takve stvari, odnosno takvi klubovi u pitanju: onaj ko previše razmišlja o tuđoj sudbini, biva zakinut za svoju.

Videoton i Čuhai

Dakle, ako se vratimo u duboku prošlost, naći ćemo nešto istine o sadašnjosti: na dan pisanja ovog teksta, prije 29 godina Mađar Čuhai je zabio gol koji je odveo Videoton u finale Kupa UEFA, umjesto Željezničara koji je objektivno zaslužio da bude tu. U subotu, na terenu u Vrapčićima može početi jedna nova epoha, i završiti stara u kojoj je (bilo) važnije da ovaj-onome-da bodove-da-onaj-ne-bude-prvak. Može biti isto kao dosad, i nastavit će se propadanje u kojem se naš fudbal, praktično, nalazi od osnivanja.

Jer, samo je 50 dana do Mundijala.