Kad vjernici zapjevaju partizanske

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Čuli ste ga, naravno, ali fakat je red da se ovdje i sada ispriča. Dakle, pritislo Kačavendu sa svih strana, on kud će – šta će, ode kod čuvenog hodže za sihire, pa očajan pita: “Bogati, hodža, skidaš li ti ove video zapise?”

Elem, svi sve znamo: nema dakle skidanja sihira i video zapisa, stvar je došla dotle da je  “Pablo” razdužen od svih dužnosti u SPC, i nema ništa od opovrgavanja optužbi. Ni onom mladiću sa snimka ex - vladika neće moći “u oči reći da se nisu ljubili u usta”.

Narodni duh je (opet) pretekao društvo i zakonodavstvo i sad imamo što imamo. Razvlaštenog Kačavendu, kojeg će, nema sumnje još kratko podržavati neki ostaci tajnih službi, dok bude para kojih se nauzimao od oružja u devedesetima.

Za one koji pamte, a takvih  nikad nije bogzna koliko, ostaće mrlja da je Kačavendi prije nepunih pola godine Međureligijsko vijeće - organizacija čija je cijena postojanja valjda obrnuto proporcionalna stvarnoj težini i koristi za društvo – izdala zahvalnicu za rad. Budimo malo zlobni: kad su već davali, mogli su dati obrazloženje da otac Vasilije to priznanje dobija za rad u oblasti seksualnog obrazovanja mladih, te zbog otvorenosti i razumijevanja problema u istospolnim zajednicama.

Priče za malu djecu

Stvarno, koji smo mi mrak? Iz Haaga je unatoč molitvama u crkvama u Hercegovini za oslobađajuće presude uznicima, stigla presuda vodstvu Herceg- Bosne. Tri “keca” – 111 godina za zločinački poduhvat, sasvim sigurno, neće promijeniti stav onih koji ih smatraju “narodnim herojima”, ali “zna se”: HDZ je zvanično predvodio zločinački poduhvat s ciljem pripajanja dijela BiH Hrvatskoj, a u BiH se desio međunarodni vojni sukob. Istina, ne zna se kako sad u to logički “složiti” presudu da Srbija nije direktno učestvovala u ratu u BiH, ali jedno je jasno. Zacementirani su odnosi napravljeni Daytonom: ko je poštovao tajne dogovore s međunarodnjacima (ili se nagodio kasnije) nije najoštrije kažnjen u Haagu. S druge strane, ko je trabunjao o životnom prostoru i ognjištima i ne misleći na posljedice “glumio mangupa” – ozbiljno je nagrabusio. Suštinski, rat na području bivše Jugoslavije, iz perspektive Zapada, bio je ograničen. Sve što se kasnije dogodilo je da su došli inspektori i utvrdili da je šteta počinjena, nakon rečenih nagodbi malo revidirali popis, i odrezali kazne.

Sve ostalo su priče za malu djecu.

Ako ova zemlja ikada dobije Ustav koji neće biti sporazum o primirju uz nacrt ideje o embrionu civilnog života u rezervatu (što Dayton jeste u svakom svom slovu), njegov prvi član bi morao biti: Vjerskim zajednicama se izričito i strogo zabranjuje političko djelovanje. Jer, ispalo je da je od patriotizma kao posljednjeg utočišta hulja, gore još samo upravljanje sa sigurne distance koju omogućavaju mantija ili ahmedija.         

Sve ovo naišlo je kao kec na desetku prošle nedjelje, kad je u italijanskoj luci Genova sahranjen Don Andrea Gallo (1928.–2013.). Bio je svećenik koji se borio za prava najslabijih: za mir, za prava homoseksualaca i transeksualaca, za legalizaciju lakih droga. Prije nekoliko godina je javno priznao da je pomagao prostitutkama u abortusima. To je, naravno, skandaliziralo je dio konzervativne javnosti, pogotovo vodstvo Crkve kojoj (je) nominalno pripadao, ali je u srca običnog svijeta ulio nadu.

Upitan šta misli o istospolnim zajednicama, Don Andrea je u duhu najelementarnije moguće tolerancije odgovorio: “I to je božije davanje.”

Don Andrea Gallo

I tako, niti su svi anđeli ateisti, niti baš sva institucionalna religija zlo. I u redovničkim redovima još postoje oni koji nisu zaboravili primarni zadatak, brigu za jadnog čovjeka, ono zbog čega su se (barem oficijelno) uputili na taj teški put. Snimak mise iz decembra prošle godine na kojem Don Andrea, skupa sa svojom pastvom, završava misu pjesmom otporaO Bella ciao obišao je svijet, što je uredno objavio i naš portal.

Bella Ciao

Slično je bilo i u prošlu nedjelju: ljudi koji su došli na pogreb prekinuli su zvižducima kardinala koji na Don Gallove ideje nije gledao blagonaklono. S partizanskom pjesmom na usnama, u crvenim majicama i sa LGBT zastavama, odnijeli su svog svećenika u grob.

Inače, Bella Ciao je “crvena” pjesma, nastala 1943. i postala je zaštitnim znakom pokreta otpora širom svijeta. Nešto kao naša Bilećanka ili Konjuh planinom.

Stvarno, hoće li se nama dogoditi da na vjerskom skupu neki svećenik, pop ili hodža, upitan za mišljenje o queer populaciji kaže da je to “božije davanje?” Kada? Za pet, deset ili pedeset godina? Ili da džemat ili župa na  posljednjem ispraćaju nekog vjernika, u znak protesta, zapjevaju neku pjesmu otpora?

To bi, stvarno, bilo osvježenje. Jer, ovakve kakve jesu, vjerske zajednice su dozlogrdile i bogu i ljudima. Jer je njihovo pravo lice, zapravo, najbliže onom sa video snimaka.

Koje je, da se vratimo na vic s početka, nemoguće skinuti.

Kao ni sramotu s Međureligijskog vijeća.