Kad muzeji zaplešu

Svemirski čamac muzike ili Koncert za gospođu Sabahetu 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

S obzirom na to da se stalno trudim da mi um i srce budu otvoreni, moglo bi se reći da nisam baš neki vele blagorodan medij kad je u pitanju savremena muzika: dakle, Bruckner, uredu, u Cageov svijet me još u osamdesetim svojim esejima uveo Igor Mandić i natjerao da ih obojicu zavolim, Alban Berg – može, radovi Philippa Glassa svakako. 

Ako u to spada Rahmanjinov, onda sam na dobrom putu, Heinera Goebellsa razumijem jer je glavninu života radio s mojim omiljenim piscem Heinerom Mullerom, i nikada se nisam trudio da slušam ono što ne razumijem. Ali, nije da se nisam trudio oko savremene muzike: na prvom takvom koncertu bio sam kao učenik, mislim, četvrtog razreda osnovne muzičke škole: slušao sam Note u prostoru Mladena Milićevića – i svidjelo mi se. 

Kod nas se time poslije njega malo ko i bavio, a "popularna" muzika je svakako ispunila sav prostor, tako da mojim moždanim stanicama i unutarnjim svijetom vlada čudna kombinacija uglavnom raznolikih američkih modela i svakovrsnog balkanskog blata, u kojem, kako pjesma kaže, katkad nikne divan cvijet. Rečeno modelom američke popularne kritike – to je svijet koji zahvata izraze od Suicidea do Fazlije, s dva velika stajanja: jednim u New Orleansu, a drugim negdje na rumunsko-srpsko-bugarsko-makedonskoj granici. Čudan je to svijet, i teško ga je iscrtati, ali eto, barem u meni postoji. 

Druga "bolest" su festivali: ispočetka protivnik festivalske kulture, s vremenom sam shvatio da su festivali, ipak, odgovarajući modeli današnjem vremenu kojim vlada diktatura eventa – eventologija – i da je pored vanjskog efekta bez kojeg nema sponzora, unutar pojedinih festivala moguće "progurati" i neke važne, suštinski i sadržajno, bitne stvari.  

Svi smo (bili) Muzej

Sarajevo Chamber Music Festival sam stoga dočekao oprezno, pazeći da uvažim dvije najvažnije stvari: da muzika, ma kakva ona bila, poput vode što ide iz dubine zemlje, sama sebi pronalazi put, u ovom slučaju do slušatelja. I drugo, možda i važnije, da je sam akt izvođenja i slušanja, već odavno prerastao kontekst samog live acta, i da je socijalno-antropološka ravan muzike skoro jednako važna – ako ne i važnija – od onoga šta se svira i pjeva. Naravno da u centru stvaralačkog i izvođačkog čina svake umjetnosti ostaju žanrovi i majstorstvo bavljenja njima, ali postoje događaji koji izazovu društvene okolnosti – ili je, opet, obrnuto – u kojima jedno drugo nadraste. Ili se, u najboljem slučaju spoji u jedno, jedinstven eklektički spoj koji rezultira skoro apsolutnim (umjetničkim) iskustvom. 

Izbor Zemaljskog muzeja za ceremoniju zatvaranja ovogodišnjeg Sarajevo Chamber Music Festivala, bio je upravo to: programsko "šarenilo" u kojem je pedesetak umjetnika, uglavnom studenata muzičkih akademija, na šest lokacija unutar izvodilo najraznorodnija djela (od Beethovena, Mozarta, Čajkovskog, Mahlera, Satiea, sve do komada Holiday Blessings, mile Azize Mustafa Zadeh), "poklopilo" se s akcijom Ja sam Muzej. 

Te noći, u utorak uvečer, svi smo zaista bili Muzej. Bez lažnog izigravanja celebrityja, bez crvenog tepiha, bez sponzorskih billboarda, bez namrgođenih zaštitara i nafrakanih i nadrkanih posjetilaca gala predstava. Samo muzičari, ljudi koji su pripremili festival, i mi publika, koja se po sitnom kamenu unutrašnjosti Muzeja – legendarnoj rizli –  kretala u pravcima iz kojih su se čuli tonovi. I prekrasna, blaga noć, s atmosferom kao iz romana F.S. Fitzgeralda, koja nije mogla biti drukčija jer kad se sve napravi kako Bog zapovijeda, onda valjda i Bog učini svoje. Baš kao u definiciji muzike koju je jednom ispalio veliki producent Quincy Jones: "Muzika je kad napraviš najbolje što možeš i ostaviš prostor za Boga." Velika stvar, nema šta. Čak i kad ne vjeruješ. 

Jedna r(ij)eka u mom kraju

U takvom kontekstu čovjek povjeruje da ova sredina može bolje, i da je to, svakako, zaslužila. Tu i male, nesvjesne, subverzije postaju fantastični detalji, kao neka vrsta nagrade sladokuscima. Na samom ulazu, valjda desetljećima, u prizemnoj kući s divnim vrtom živi porodica iz čije se sobe dok je publika ulazila na koncert, kao, valjda, soundtrack svakodnevice, ili kao mondura za svečanu priliku čula pjesma Novice Negovanovića. Radi se, naime, o kompozitoru koji sasvim sigurno ne spada u favorite umjetničkog vodstva Sarajevo Chamber Music Festivala, ali muzika vam je čudna biljka, pa je, eto, nesvjesno i kroz neki mali kosmički podrum, i harmonikaš i p(j)evač iz Šumadije, našao svoje mjesto pod mjesecom. Šalu na stranu, sve na ovom koncertu je izgledalo i zvučalo kao da su se spojili prošlost, sadašnjost i budućnost, kao da svi skupa putujemo nekakvim svemirskim brodom u nekakav bolji svijet. Kao da je staro zdanje koje je prema projektu Karla Paržika gradu predano na korištenje bilo jedan veliki svemirski brod. Poput čamca iz sela Donja Dolina na Savi, velikog izdubljenog hrasta koji je prije 2500 godina služio za prijevoz plemena koja su ovdje, ili tamo živjela prije nas. 

I onda se film odvrtio sam, još jednom: šestogodišnji dječak u pratnji svog dede sa šeširom ulazi u veliko zdanje, razrogačenih očiju gleda preparirane životinje, dedo se šali s njim i pozdravlja voštane lutke u narodnim nošnjama, i on ih, htijući biti pristojan, pozdravlja. Možda i najdraža osoba u dječakovom životu se smije, a onda elipsa od 42 godine. Preda mnom stoji ženica, uređena, lijepih očiju, sa zlatnim lančićem oko vrata, kaže da se zove Sabaheta i da je 39 godina radila u Botaničkoj bašti muzeja. Čuvala biljke, donosila ih s okolnih planina, okopavala, brinula o njima. 

I zahvaljuje na tome "što ste sve ovo vrijeme bili na strani Muzeja". Zbog takvih detalja se čovjeku čini da nije uludo protraćio život, da to što radi nije (bilo) pogrešno, i da se vrijedi nadati da će te eksponate vidjeti i neka nova djeca, da će neko s istom ljubavlju poput one Sabahetine odgajati i čuvati biljke, i govoriti s njima. 

Da, bio je to veličanstven događaj na kojem treba zahvaliti svim ljudima koji su učestvovali u Sarajevo Chamber Music Festivalu. Koncert svih nas, i za sve nas. 

I za gospođu Sabahetu.