Ivanovo djetinjstvo

U vremenu u kojem svi govore uglas, i svi misle da govore nešto pametno – čovjek je proklet, uvijek vjeruje u ono u što želi vjerovati - valja se skloniti u nešto intimno, privatno. Svesti račune, sjetiti se onoga što si zaboravio, a itekako bi ti moglo valjati, a pustiti kraju ono što se na brzinu mora naučiti, a valjaće samo kratko vrijeme.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U tom osobnom inventarenju dva su se detalja, poput kazaljki na satu sklopila, a onda se oko njih počeo sklapati jedan mikrokozmos, jedan svijet koji te prati uvijek, i kad si svjestan toga, i kad nisi – tad još i više – svijet snova, djetinjstva, kazivanja, mirisa i osjećaja dok je duša još bila (č)ista, i dok nisi vjerovao da svijet funkcionira po grubim ljudskim zakonima izmjena zla i manjeg zla, uz one čestice dobra što se svako malo tu i tamo jave da insanu poljepšaju ovo malo zemaljskoga bivanja.

Pročitao si vijest da je negdje u predgrađu ubijen četverogodišnji dječak, tupim predmetom u glavu. Ovo jezivo, neljudsko i šugavo vrijeme, donijelo je i takve groze: kao da se ostvarila neka teška pretpotopska kletva, kao da je iz hiljadugodišnjeg mraka izašao nekakav demon i kezeći se pokazao kakvi smo to ljudi, zapravo, postali. Oni koji svojoj djeci umjesto da daju, uzimaju živote.

Ali, u što pobjeći? Već dugo, uostalom, i ne vjerujem u bijeg: otkako je opisivanje postalo “filozofija”, a dokumentiranje – “umjetnost”, slabo se snalazim u tim svjetovima. Za pustinjaštvo, računam da je odviše rano, za religiju – kasno. Nemam gdje, a i kad bih imao, ne bih znao zamijeniti svoj svijet. On je moja presuda, i moj izbor.

I gle, kad čovjek misli da je utonuo u najdublju tamu, probije tračak svjetlosti, znak da bez obzira na životne okolnosti pune raskršća i nesporazuma, u mišljenju i bivanju – nije sam. U ruke mi je došla knjiga Ivana Lovrenovića, “Nestali u stoljeću”, i barem za vrijeme njezinog čitanja učinila da se nađem u mislima vrijednim života, i postojanja. Knjiga unutarnje magije, u kojoj se svaka stranica pomno dira prstima, kao da je riječ o nekakvom rukopisu za koji su svi mislili da je izgubljen, pronađenom u nekom kutku biblioteke u koju mogu ući samo posvećeni i odabrani.

Magija i inventar

“Nestali u stoljeću” su, prvenstveno, knjiga unutrašnjeg inventara: najbolje je (uvijek) ono što je najintimnije. A kad čovjek ima nesreću da je odavde, ili otud odakle je pisac ove knjige, onda je njegovo ili njezino intimno toliko komplicirano, da jedan diskurs, žanr ili narativni tok, naprosto nisu dovoljni da se ispriča priča. Ona traje od dolaska Otomanske imperije na ove prostore do danas: od čuvene ahdname Sultana Mehmeda Fatiha do smrti piščeve majke, prije nekoliko godina.

To je veliki (vremenski) prostor i (spisateljski) ga je teško, skoro nemoguće urediti. Lovrenović, iskusan i prokušan u hiljadama stranica nije upao u tu zamku, nego je mješavinom žanrova, stilova, dokumenata, poetskih figura, dakle svega što je piscu dostupno kao alat, stvorio knjigu za koju slobodno valja reći da je – spektakularna. Ali, ne u onom pomodarskom, jeftinom značenju toga pojma, nego u ukupnosti doživljaja koji se javljaju u čitanju ovoga štiva. Sve te priče o fratrima, dobrim i zlim, gradnjama i rušenjima, velikom arhitektu Plečniku i Maršalu Titu, sav taj veličanstveni i mutni kaos, kao sa slika Hyeronimusa Boscha, tvore jedan skoro mitski svijet. U mjerilima današnjeg pop mainstreama “Nestali u stoljeću” su usporedivi s Tolkienovim pismom, jer svaki (postojeći) junak podsjeća na likove koji tvore mitsku zemlju.

No, bilo bi nepravedno i netačno ovaj tekst svoditi na pastelno-pastoralne usporedbe, jer on je i demitologizacija. Jaki, ponekad i autodestruktivni, jetki, ponekad cinični, ali samosvjesni obračun s (auto)mitovima. Uspjeh “Nestalih u stoljeću” je prevashodno u tome što gazi dvije skoro nespojive – a kod nas nikad, osim u Lovrenovićevom slučaju spojene – “trake”. Jednu koja ispisuje kulturnu povijest, na nekakav uvjetno rečeno, braudelovski način, a drugu koja ispisuje samoga sebe. Čovjeka, slabog i nesigurnog kakvi smo svi u trenucima kad se nama igraju veliki povijesni događaji – “slamku među vihorove”, kako narodna poezija lijepo određuje takvu poziciju. Takav, između dva mikrosvijeta razapet i sapet, Lovrenović se odlučio na neizvjesno putovanje, koje je u jednom smislu primjerljivo sa životom Ivana Frane Jukića, bosanskog franjevca o kojem je Lovrenović napisao roman, objavljen u Mostaru, prije 37 godina.

Crossover humanitatis

Ova knjiga je između ostalog, roman i esej, putopis i pustolovina, fragmentarna i sveobuhvatna. Na onaj način na koji je sliku današnje Bosne i Hercegovine, ali i sliku jednog dijela njezine povijesti, nemoguće sagledati u cjelini bez uvida u djelo Ivana Lovrenovića. Sada se čini da je nepravda da je ukupno (literarno) djelo često znalo “stradavati” od činjenice da se pisac često bavio publicistikom i historijom – ispravljena. I to ne u merkantilnom ili u smislu medijske prominencije: o ovome piscu razne književne šićardžije, samozvani “geniji” ili pseudoznanstvenici neće misliti bolje nego dosada, unatoč ovoj knjizi nego upravo suprotno, ali će oni koji su na vrijeme prepoznali potencijal i važnost da on ispiše ono “što treba i mora”– doći na svoje.

Otkud onda u naslovu ovog teksta “djetinjstvo”, i citat filmskog remek-djela Andreja Tarkovskog? Filma koji je obilježio stoljeće o kojem piše Lovrenović, “Stoljeće nestalih”. Otud što sva naša stremljenja, naše osnovne muke i traume, najbolje i najgore od nas dolazi iz najranijeg doba. I najbolji komadi ove knjige, također.

I kada piše najkompleksnije i najvažnije stvari, iz pisca govori dječak, možda onaj iz filma, a možda ono jadno umoreno dijete s početka ovoga teksta. Svi smo mi nestali, kao da nam poručuje Lovrenović. Njegov je život protekao između Stoljeća - Majke kojoj se na kraju nije moglo napisati niti to da je bila udovica, jer nikada nije našla svoga čovjeka kojeg je odnio rat, Stoljeća – Oca kojeg nikada nije ni vidio i Stoljeća Optimizma i Masakra, kako ga naziva češki velikan Milan Kundera.

Na sličan način na koji je Lovrenović spojio pisanje fratarskih kronika i, može se reći dotaknuo oniričke uzlete jednog Danila Kiša, Tarkovski je, kako je zapisao J. P. Sartre spojio “ Godardov brzi i eliptični ritam i Antonionievu protoplazmičku tromost (…) smrt jednog djeteta u mržnji i očajanju. Ništa, čak ni budući komunizam, ne može to iskupiti. 

Baš kao što nas i naše vrijeme ne može iskupiti ništa što će doći poslije. I zato je ova knjiga ljekovita. Jer stalno podsjeća na ono što jezikom jednog svog junaka govori ovaj pisac:

“Što je, zapravo opasnost u velikom vremenu? Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.”