Ispod i iznad granice (razuma)

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ne valja biti zloguki prorok, ali JMBG protesti su, zasad, pokazali dvije stvari: da neki od aktera za koje smo očekivali da su za promjene “mudro” šute i na tribinama grickaju košpice i da nema odgovora na pitanje – a šta ako ova država propadne, kao i sve prije nje?    

Opet se pomjera granica. Prvo je bila u Sežani, gdje se išlo u Trst po farmerke. Šareni izlozi sa obojenim All–starkama i pamučnim majicama u tinejdžerskim su očima izazivale sjaj koji donosi pogled na obećanu zemlju. Za novac zarađen preko studentskoga servisa preko ljeta otišao bi se uzeti komad dva ili tri odjeće, i nešto ploča i(li) kaseta. Bile su to manje više besmislene stvari, jeftini dezodoransi Zapada. Tada smo mogli misliti da je tamo preko bolje, ali su priče o rođacima i prijateljima koji su “na privremenom radu u inostranstvu” sadržavale upravo onoliko tuge i sjete koje koliko (je) treba(lo) da se odmah po srednjoj školi ne uputiš u bijeli svijet.

Onda je granica, mentalna, bila u Sloveniji: moglo bi se reći da je to bila granica nenasilne komunikacije, u (po)ratnoj Hrvatskoj koja (većim) dijelom jeste bila utočište, uvijek se mogao naći neko ko će “baciti” uvredu ili pogrdu. U Sloveniji, također, ali granice svijeta su granica jezika, kako veli Wittgenstein, pa je na “tuđem” lakše i čuti da si “čefur” ili “balkanac”.

Premda osobno nemam takvih iskustava, znam da je toga moralo biti, jer živimo u ksenofobičnom vremenu, onome u kojem izgleda da nudi veliki broj šansi, a zapravo je vrlo malo onih koje se zaista daju iskoristiti. Zapleteni u administrativno i politički korektno, skoro da smo zaboravili šta čini prave ljudske vrijednosti. I pored najbolje volje, a sa dubokom sviješću o tome da bi EU za nas mogla biti kakav-takav spas, ne vjerujem u to da administrativac zadužen za poljoprivredu na šestom spratu poslovne zgrade u Bruxellessu, zaista razmišlja o tome šta radi vinogradar na Hvaru. Dok (najradije besplatno) ne popije njegovo vino. Niti da ih u Ministarstvu za istraživanje ruda (i gubljenje vremena, kako se to zove u genijalnom Alan Fordu) nekoga brine sudbina rudara iz Trbovlja, ili iz Breze.

Uglavnom, ma šta ko mislio o tome, granica  Evrope dolazi na Savu, i po svoj prilici će tu dugo ostati.

Hrvatska bez pompe ulazi u Evropsku uniju, jer u ljudima polako narasta svijest o tome da je to davno utvrđen slijed okolnosti koji neće donijeti nikakav (finansijski ili duhovni) preporod, ali jeste smjer u kojem se današnji svijet razvija.

Da podari, ili da ne podari

A mi? Mi smo morali čekati da se Dodik ili Radmanović, ili obojica, dogovore da nas puste preko granice. Dominantna “atmosfera” kojom odiše ponašanje političara iz RS-a, najviše podsjeća na ponašanje ražalovanih generala koji, dugo nakon aktivne službe, u svojim glavama još vode neke ratove. Dodik još samo nije izjavio da ga se moralo pitati da li nogometna Reprezentacija BiH smije na Svjetsko prvenstvo.

S druge strane, niko od jačih političkih snaga nema ideju kako bi stvari krenule naprijed. SDP se sasvim pristojno, kao četvrti za remi, uklopio u šemu nacionalnog rastaljivanja, a o SDA ne možemo, sve dok Bakir Izetbegović poziva da se na demonstracije ne izlazi do 2014!? Valjda da sačekamo da nam dragi Allah dotad podari (sva) rješenja. U cijeloj priči posljednji, ali ne najmanje komičan, ispada Željko Komšić, koji uvijek kaže da je stanje gore da ne može biti, ali njegova politička okolina uredno pliva u toploj  bari privilegija napravljenoj Daytonom.

Sve u svemu jako je to sve skupa zamorno. Protesti pred Skupštinom davali su i još uvijek daju nadu za bolje sutra, ali već sad su dvije stvari primjetne – prva je da neki od ljudi koji su deklarativno uvijek za promjene i dosad su se često oglašavali u light kritici nacionalizma, ni na koji način nisu podržali ljude pred skupštinom. Neki od njih su (bili i ostali) korifeji naše javne scene (bože, šta li sve može stati pod tu kapu) i radije su izabrali “udobnost” slave u Avazovim izdanjima (a, vala i u Oslobođenju, ak’ ćemo pravo, a hoćemo vazda, pa šta košta), a nekima je jednostavno prošlo vrijeme da bi se nakon desetak godina (udobnosti) išli znojiti pred Parlament. Uzelo se na vakat, što rekao narod.

Stvar je, dakle, jasna: ovoj političkoj nomenklaturi je prošlo vrijeme ne samo u duhovnom, nego i u fizičkom smislu u kojem većina njih zaista jesu zombiji. Ali, i to je ono što zasad najviše brine: ima li ih i na koji način ko zamijeniti, i šta će se, da izvinete, desiti ako se ova zemlja – kao i svaka prethodna koja je ovdje bila – raspadne? Da ne bude zabune, niti bih se tome obradovao, niti hoću biti zloguki prorok, niti je, najvjerovatnije moguće da se zemlja na granici EU tek tako složi u paramparčad, ali previše je otvorenih pitanja, a tako malo odgovora. Osmansko Carstvo, Austro – Ugarska, dvije i po Jugoslavije, sve je to propalo. Bosna i Hercegovina je dakle dosad, uglavnom, ne svojom krivicom sahranjivala države u kojima je bila. Može li se dogoditi da sahrani i samu sebe? 

Zemlja u kojoj je sve moguće

U tom smislu osnovni zadatak prosvjeda JMBG trebao bi biti definiranje barem minimuma ciljeva oko kojih se snage koje jesu za promjene mogu okupiti. Ne bude li toga, stvar će se završiti kao i mnogo puta do sada – tihim porazom. 

Prvo, treba ocijeniti s čim zaista raspolažemo: pola nas je u dijaspori, više od pola nezaposlenih.

Depresija i letargija su, čini se, primarni osjećaji u javnom sektoru, a privatni je ionako slab i neodlučan da bi povukao naprijed. Jedino što imamo – to smo mi sami. Ispod more, iznad granica na Savi.