In Memoriam Asaf Bečirović: Ljubav, inicijali

U ovo vrijeme pasjih vrućina, i naglih promjena temperatura čovjek načas pomisli da ne postoji vijest ili situacija koje ga mogu iznenaditi. Kao da nas je vrijeme cyberiziralo, i kao da, zagledani samo u sebe, čitajući banalne vijesti o kulturi tijela i zdravom životu, gubimo empatiju. I kao da više nismo sposobni prihvatiti ni kada neko ode. Neko kome je empatija bila „srednje ime“, neko za koga čovjek uvijek bude ponosan da je neke trenutke, jedan dio zanata i života, proveo zajedno s njim.

Posljednji pozdrav dragom kolegi: Preminuo novinar Asaf Bečirović 

Takvi odlaze brzo, i tiho. Asaf Bečirović bio je ona vrsta čovjeka s kojom se razumijete šuteći.

Onaj koji zna da od viška komunikacije i lažne pristojnosti nema ništa, i onaj koji će kazati, tek kad ne postoji druga mogućnost da čovjeku nešto da do znanja. Tog, možda i najbosanskijeg od svih adeta, da je zlatna svaka neizgovorena riječ, i da je čovjek gospodar samo onih besjeda koje nisu iz njega izašle. To je, uglavnom, danak mentalitetu koji se uvijek prema nečemu osjeća dužnim, i pred svime saginje glavu. No, postoje, oni rijetki koji svoju šutnju nose dostojanstveno, i koji njome govore više nego svi oni koji uglas brbljaju. Naše je društvo, mislim, cijeli je svijet postao brbljaonica, a naša profesija pogotovo. Zato je bila sreća imati šutljivog dragulja, koji je svoje tekstove ispisivao predanošću i minucioznošću „pravog“, velikog pisca.

Kako smo mi kompleksaška sredina, kod nas nema statusa novinskog pisca, a to su u većim kulturama ljudi iz čijeg opusa uče generacije. Jer, kad kao urednik ne biste imali tekst, a tako vam je trebao za novinu, ili vam je jednostavno falila misao, koju biste, za kafom, duplim pasom provjerili – to je najlakše bilo uraditi njim. Asko bi uvijek napisao, ili, rjeđe, kazao ono što treba. Njegovi su tekstovi govorili više od napisanog: postoje oni koji vas svojim pisanjem u nešto žele ubijediti. Radi se o ambicioznim sisavcima, ali među njima su rijetko dobri majstori zanata: to su komesari/ke, koji se kite perjem činovanja, ali njihovi tekstovi se ne pamte. Oni žive u mulju prosjeka. Oni čija slova blistaju između prolaznih i prosječnih, ostaće, nadam se, zapamćeni vječno. Oni poput Asafa Bečirovića. 

Bio je i ostao, valjda, jedini čovjek čije sam tekstove o boračkoj populaciji čitao i po nekoliko puta: u tom se (pod)žanru obično radi o dvjema vrstama podjednako nezanimljivog štiva. Prvo je neumjereno hvaljenje zasluga sugovornika, a drugo uvijek nedovoljna zahvalnost društva za te iste zasluge. Asaf, i sam borac Armije BiH, znao je cijenu i težinu svih stvari, i tako je vješto ismijao naš ropsko - dužnički mentalitet, da je to često znalo biti genijalno. Divio sam se njegovoj sposobnosti da svom iskustvu da mjeru i smjesti ga između majstorskog pripovijedanja i (auto)ironije. Ukratko, kad Asaf za nekoga napiše da je heroj, te stvari nije trebalo provjeravati. Kao ni kad napiše da je neko bio zločinac. Jer, Asko je to znao. Bolje reći, osjećao.  

Njemu dugujem ne samo ovu priču. Jednom je otišao u Srebrenicu i zabilježio priču o tamošnjoj svakodnevici. Svi smo pisali o Srebrenici, neko bolje, neko lošije, ona je glavna točka našeg vremena, ali čini mi se da je u toj Asafovoj kratkoj reportaži stajala kvinesencija onoga što se tamo, doista, zbiva(lo). Napisao je tekst, objavili smo ga, a u njoj je, između ostalog, stajao i razgovor s bošnjačkim povratnicima u kojem oni, imenima i prezimenima, prozivaju ratne zločince koji su ostali raditi u policiji Republike Srpske, odnosno u stanici u Srebrenici.

Nakon petnaestak dana je na moj urednički stol stigla obavijest da me ta jedinica tuži, „zbog neistina i kleveta objavljenih u tekstu iz Srebrenice.“ Nasmijao sam se: Asko je tekst potpisao inicijalima, a kako nam se (i) to poklapalo, komandir policije je mislio da se iza inicijala krije malenkost ovoga potpisnika, a ne njegov stvarni autor – Asaf Bečirović. Sa sudskom obaviješću sam otišao do Askovog stola, da podijelim tu crnu komediju, ali ga tog trenutka u kancelariji nije bilo. Bio je nakratko izašao, a ja sam refleksom detektiva amatera malo zavirio u njegove bilješke, da vidim „šta ima“. Po stolu su bile napisane neke nečitke žvrljotine, a jedino što se moglo pročitati bili su štampanim slovima ispisani stihovi iz sevdalinki: „a tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci, stajaše Emina.“ Malo sam se lecnuo: čekaj, kako se ovakav majstor „fura“ na ova, u osnovi, opća mjesta, pa to su stihovi koje svi znaju. Zašto su njemu tako važni? Uto je Asko ušao u redakciju. Rekao sam da nemam nikakvih problema da prihvatim tužbu, i primim odgovornost na sebe, a on je kroz smijeh rekao: „Neka ih, neka malo budu zbunjeni.“  

Malo sam puta u životu sreo ljude koji su svoj, ovaj naš gadni posao, radili s toliko ljubavi i predanosti kao Asko. On je svoje tekstove „vadio“ iz stihova sevdalinki, i to je bila njegova tajna. Koju, valjda, nikom nije odao. Kasnije se, kako to obično u životu biva, sreća okrenula pa je on meni bio urednik, ali naš se odnos nije promijenio ni za milimetar. Radilo se o apsolutnom uvažavanju dvojice kolega. Od kojih je on, prema svim uzusima, bolji i posvećeniji primjerak ove sorte. 

Allahimanet, Asafe.

Ako nešto ima Tamo, ti ćeš svima nama koji smo ti bili urednici – a bili smo lošiji od tebe - tamo zapovijedati do Sudnjega dana. Ako, pak, nema, neka zločinci iz policijske stanice, ipak, znaju da ne postoji samo jedan s istim inicijalima koji o njima isto misli.  

Veliki čovječe i novinaru, neka ti bude laka zemlja kojoj si dao sve svoje.