Haggada: Kako blago postaje sramota

Piše: Ahmed Burić

Odluka Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika da u ovom trenutku ne izda dozvolu da se Sarajevska Haggada izloži u Metropolitan Museumu u New Yorku je dvostrana, ali u krajnjem pokazuje jedno: nesposobnost da se bilo kakva – pa makar i najveća vrijednost izvuče ispod naslaga dnevne politike. S jedne strane su argumenti Komisije: „Na taj način smo željeli pritisnuti vlast da uradi nešto po pitanju zatvorenog muzeja.“ S druge strane, Jevrejska zajednica tvrdi da je veliki gubitak da Haggada stoji zaključana, umjesto da je vidi million posjetilaca. Najkomičnija (opet) ispada 'argumentacija' direktora Muzeja koji se poput malog Mujice (Perice ili Đokice, svejedno) brine da „loša finansijska situacija u kojoj se našao Muzej ne postane izgovor da se jednom posuđena Haggada ne vrati iz New Yorka“.

Vlast da je htjela, mogla i znala nešto uraditi s Muzejem, ne bi čekala Ameriku i odluku Komisije da nešto učini. Iz Metropolitana tvrde da bi Haggadu svaka tri mjeseca moglo vidjeti 600.000 posjetilaca, od čega bi dio svakako došao u Sarajevo i pomogao u sanaciji Zemaljskog muzeja. Riječi direktora koji se boji krađe, zbog ozbiljnosti teme i poštovanja prema čitaocima ne treba ni komentirati. Jer, tako mogu misliti samo oni kojima bi samima palo na pamet da učine ono za šta se, kao, boje da se ne uradi njima. Ozbiljan svijet radi drugačije.

Namazan k’o Picasso          

Recimo, ovako: jedan od najljepših muzeja svijeta i malo hodočašće koje treba napraviti pri svakoj posjeti Parizu je muzej Pabla Picassoa. Trokatnica u Maraisu, srednjovjekovnom zanatskom kvartu koji je u 18. vijeku dobio novo buržoasko lice ispunjena je radovima velikog majstora iz svih njegovih faza, a tu su još i artefakti koje je skupljao tokom života. Veliki umjetnik, ali ništa manje „namazan“ kolekcionar, Picasso je imao zavidnu kolekciju u kojoj značajna mjesta pripadaju slikama majstora koje je cijenio (između ostalih Cezannea, Matissea, de Chirica), te komadima iberijske i afričke umjetnosti iz kojih je genije crpio inspiraciju.

Pariška općina je još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća otkupila tu zgradu od njenih vlasnika, dok je Picassova brojna familija, da bi  izbjegla velike poreze na nasljedstvo, njegovu ogromnu umjetničku ostavštinu poklonila državi. To je bio vrlo dobar deal između države i nasljednika jednog od najvećih slikara 20. vijeka.

Nakon dvadeset i pet godina rada i 12 miliona posjetilaca Picassov muzej je 2008. godine zatvoren zbog rekonstrukcije. Procijenjeno je da se zbog neodgovarajućeg protivpožarnog sistema i nedostupnosti za osobe s posebnim potrebama muzej mora renovirati. Stvar je potrajala duže nego što se očekivalo, pa se novo otvaranje očekuje u ljeto 2013. godine. Ukupna cijena radova procijenjena je na 54 miliona eura: jednu trećinu troškova snosi država, a dvije trećine sam muzej. Toliki novac  je sakupljen organiziranjem Picassovih izložbi diljem svijeta. Za petogodišnje “turneje” Picassovih djela po velikim svjetskim muzejima, vidjelo ih je oko šest miliona ljudi: u San Franciscu, Torontu, Moskvi, Abu Dabiju, Madridu i Zagrebu, gdje će biti jedno od posljednjih gostovanja Muzeja prije nego što ponovo bude otvoren. Nakon toga, djela će natrag i neće se više šetati po svijetu.

Davide, nije fer

Vlast je, dakle, učinila što je trebala, muzej isto tako, niko neće ukrasti Picassova i druga djela, i biće vraćena odakle su krenula. Jer, ako ćemo pravo, svijet niti počinje od nas, niti je sudbina Muzeja i Haggade jedine takve. Skulptura koja se smatra temeljem povijesti umjetnosti zapadne civilizacije Verocchijev David, vlasništvo Nacionalnog muzeja iz Firenze, prije nekoliko godina doživio je sličnu sudbinu: u nemogućnosti da ga restauriraju na najbolji način i nastave odgovarajuće održavati Italijani su ga poslali u Atlantu, gdje je laserskom tehnikom spašeno ovo remek djelo. Nakon izlaganja u Washingtonu, David se uredno 'sređen', vratio kući. U Firenzu.

Ali, vrijedi li kod nas uopće razmišljati na ovakav način? Apsurd je bojati se da ćeš biti pokraden u zemlji gdje se, valjda, svako može potkupiti, gdje se svaka diploma može (na)platiti, gdje se biva akademik bez potvrde o završenoj srednjoj školi, gdje se ništa ne odvija na fer i pošten način. Tamo gdje su svi već pokradeni.   

Valja, eto, samo zabilježiti da postoji i trune jedan dokument vrijedan i star preko šest i po stoljeća. Koji od našeg blaga postaje naša sramota.

Jer smo, svi skupa, zažmirili na to da su naši Golijati pobijedili naše Davide.