Guske u magli

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Sarajevo je posljednjih dana prekrila teška magla, s nivoom zagađenja koje ne pamtimo ni mi koji se sjećamo desetina dimnjaka iz kojih je kuljao dim u sarajevskim naseljima i predgrađima: Hrasnici, Vogošći, Stupu, Bistriku, bili su, ili još i danas stoje visoki spomenici industrijalizacije bosanske prijestolnice. Zenica i Kakanj su, zbog rudnika i željezare, uvijek imali viši nivo zagađenja, a Sarajevu je otežavajuća okolnost bila i činjenica da je kotlina, sa sve četiri strane okruženo brdima. Oko toga se, kao i oko mnogo drugih stvari malo ko sekirao, jer je u ovoj dolini jala i zavisti sa nešto malo sjajnih trenutaka i nešto više sjajnih ljudi, skoro uvijek bilo važnije da se dozna šta ima u komšijskom tanjiru, krevetu ili novčaniku, nego da se isti taj komšiluk očisti ili uredi.

S manjim izmjenama mentaliteta u odnosu na osamdesete, uglavnom na gore, tako je i danas: niko se nije ozbiljno počešao zbog podataka da je zagađenje lebdećim česticama bilo deset puta više od maksimalno dozvoljene vrijednosti. Umjesto zajedničke akcije istražnih organa te Ministarstava za zaštitu okoliša i zdravstva, dobili smo nekakve nemušte i, u krajnjem, neprovedive mjere koje je (za)dalo Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša: alarmantan nivo zagađenja, naime, traje još od početka mjeseca kad je izmjerena šest ili sedam puta zagađenost veća od dozvoljene, a stručnjaci tvrde da su najveći problem lebdeće čestice od kojih neke prodiru direktno u pluća i mogu izazvati bolesti sa smrtnim ishodom.

Duni vjetre, malo preko jetre

E sad, u svrhu “sprječavanja” tih boleščina Kantonalno je ministarstvo naložilo policiji i inspekciji da iz saobraćaja isključuju vozila bez katalizatora; zatim je upućen zahtjev Toplanama i vlasnicima kotlovnica da smanje zagrijavanje stanova za jedan stepen, komunalnim preduzećima da smanje upotrebu radnih vozila bez katalizatora, te GRAS-u da u saobraćaj uključi što više trolejbusa i tramvaja. Ako se stanje pogorša, trebali su potpuno isključiti autobuse iz saobraćaja. Također je građevinskim preduzećima poručeno da smanje emisiju prašine tokom izvođenja radova.

Stvar se na kraju “sredila” tako što je naišao čuveni južni talas anticiklone i, bar za neko vrijeme, rastjerao maglu.  Drugim riječima, puhnuo je vjetar. Jer, baš kao što neće biti ništa od učinkovite borbe protiv zagađenja, isto to ništa će se dogoditi i sa objavljivanjem spiska stotinu najplaćenijih službenika u Federaciji BiH. Neka ovdje ostane zabilježeno da je na traženje zastupnika u Parlamentu Federacije  Hazima Kapića Porezna uprava FBiH sačinila i javno objavila listu od stotinu građana sa najvišim ukupnim primanjima. Inicijativa da se objave njihova imena, zvanja, zanimanja te ime ustanove u kojoj rade nije do kraja ispoštovana, ali su dokumenti o neto plaćama proslijeđeni Parlamentu BiH, kao porezna tajna.

Šarolik je to i inspirativan tekst iz kojeg se svašta može iščitati, ali ne treba očekivati ništa više od  prolaznog skandala koji će se utopiti u općoj medijskoj magli, vrlo sličnoj onoj koju prodaju likovi koji se mogu naći na pomenutom spisku.

Kako se, tačno, zovu i šta rade najuspješniji ljudi?

Jer, čak i površan pogled na taj spisak postavlja gomilu pitanja. Kako je, recimo, moguće da je većina onih koji se najžešće bogate u ovakvoj ekonomski jezivoj i politički neizdrživoj situaciji široj javnosti skoro nepoznata? Suprotno praksi u razvijenim zemljama – od Turske do Sjedinjenih država - da one koji najbolje zarađuju javnost zna i s pažnjom prati njihove poslove, kod nas je tako da najveće “gute” uzimaju, objektivno, anonimni ljudi: znače li vam išta imena člana Uprave Sarajevo osiguranja Izeta Jelića, ili njegovih “kolega” Seada Tikovine, Advije Alihodžić ili Midhata Terzića koji su u martu mjesecu inkasirali mjesečne zarade od približno 19 hiljada maraka u prosjeku? Vjerovatno ne, baš kao što prosječan građanin ne bi znao odgovoriti ni na pitanje ko su “zaposlenik Bor banke Hamid Pršeš s plaćom od 11.689 KM, niti šta tačno radi Ljubomir Zovko, za kojeg stoji da je kao zaposlenik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru inkasirao 10.915 KM, a njegova kolegica Sabrina Horović 10.202 KM.” 

“Najteže” je, izgleda bilo u maju kad je Nedžad Polić koji tada nije čak ni bio uposlen u Bosnalijeku primio 41.761 KM. Slijedi ga kolega Midhat Terzić sa 18.819 maraka, dok su ih u stopu pratili zaposlenik Union Banke Vedran Hadžiahmetović s plaćom od 16.093 KM te njegov kolega Admil Nukić s plaćom od 15.014 KM.

Ko su ti ljudi? I šta se krije iza magičnih termina “kolega” i “zaposlenik”? I na osnovu kojih činjenica i poslovnih uspjeha primaju tolike novce? Da skratimo, riječ je o pozadinskom ešalonu tajkunerije. Pohlepnim trećepozivcima koji su zamijenili one koji su uzeli lavovski dio od milijardi kojima je zadužena ova zemlja. Oni iz prvog saffa se, naime, hlade u sigurnoj zavjetrini, a preko “svojih” stranačkih veza ispostavili su ove za koje niste mogli čuti. Sve to ni jednima ni drugima ne smeta da u miru nastavljaju “raditi” svoje poslove.

Kako Bakir i Željko rade za kusur?

To, otprilike, znači da recimo Aluminij u Mostaru koji gasi svoje pogone i nalazi se u gubitku od 32 miliona eura, pri vrhu ove top listi ima čak tri predstavnika: bivšeg direktora Ivu Bradvicu, Mladena Galića i Željka Borasa, za čijih u prosjeku 17 hiljada mjesečno plaće Bakira Izetbegovića i Željka Komšića od 6000, odnosno 5 i po hiljada dođu kao običan kusur. Pogledate li ovu listu malo pažljivije možete doći do različitih zaključaka, ali vam nikako do kraja ne može biti jasno kako “zaposlenik” Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije Srećko Glibić dođe do plaće od 24025 maraka, a kako izvjesni Samir Čaušević sa Saobraćajnog fakulteta za mjesec inkasira 11.050 KM. 

Spisak koji je objavila Poreska uprava je, dakle, sasvim dobar polazni dokument za iščitavanje lanca korupcije koja je izjela ovu zemlju: na svakom punktu koji je gore spomenut stoje “naši dečki i cure” manekeni koncepta u kojem za one aute koji nas guše, postoji krak mafije koja finansira zadržavanje auta na cesti, baš kao što veliki broj leasing kredita zajedno osiguravaju i obezbjeđuju banke i osiguravajuća društva. Ili je, možda, stvar (bila) takva kao u susjednoj Hrvatskoj, da se “uposlenicima” na pojedinim fakultetima isplaćuju vrtoglave cifre zato što su diplomama i akademskim zvanjima uredno servisirali karijere političara?

Šta god da je, mi se nećemo previše pitati o tome. Mi smo samo guske u magli. Guske koje čekaju da im vratovi budu posječeni u nekom od nastupajućih slavlja.

Šenluka neodgovorne i bahate vlasti za koju se pravimo da je nismo izabrali. Neka je sretna Nova godina, svima nama guskama. U magli.