Grad bez ljubavi

Piše: Ahmed Burić

Jusufa Hadžifejzovića sreo sam prvi put početkom devedestih godina ispred Narodnog pozorišta, u velikoj bašti tada popularnog caffea Teatar. Tu se u posljednjoj godini bezbrižne mladosti skupljala sarajevska kreativna i besposlena omladina i provodila vrijeme u nekoj čudnoj kombinaciji apatije i aktivizma. Bilo je to vrijeme u kojem se pred očima svih nas raspadala naša domovina, za koju su nas ubjeđivali da je velika i postojana kano klisurina iz stiha njezine himne. Za naš stol u kafani sjeo je čovjek s crnim brkovima, u havajci i sa šeširom, dizajniran kao kakav gastarbajter iz filmova toga doba, odšutio jedan sat, rekao dvije ili tri rečenice, i otišao nekud za svojim poslom. Kad sam upitao o kome se radi, neko je rekao: “To je Jusuf Hadžifejzović, umjetnik koji radi bitne stvari, i za kojeg će se , svakako, još čuti.”

Jedna od značajki toga vremena bio je i strah, stalni grč od toga da se odnekle iznenada, ne pojavi sivomaslinasti kamion Jugoslovenske narodne armije i sve nas na silu, potrpa pod ceradu i odvede da negdje u Hrvatskoj ili Sloveniji učestvujemo u ratu na, to smo tad već znali, pogrešnoj strani.

Renesansa pred raspadom

Besmisleno, ali jako, vjerovali smo u ideju da je pisanjem, umjetnošću i drugim načinima duhovne proizvodnje moguće spriječiti katastrofu o čemu govore sasvim konkretna svjedočanstva iz toga vremena: brojevi “Valtera”, “Naših dana”, “Slobodne Bosne”, emisije Omladinskog radija iz toga vremena, fenomen omladinskih medija koji je, kao većina pokreta što žive punim životom pred raspad svakog vremena pokazao svoje najraskošnije lice. U rijetkim trenucima kad se prisjećam toga vremena, istovremeno osjećam veliku količinu stida, i nešto malo ponosa. Tadašnje vrijeme je više izabiralo nas, možda bi naši životi i biografije krenuli u drugom pravcu, da nije bilo činjenica oko kojih se čovjek, naprosto, morao izjasniti. U međuvremenu se dogodilo sve i svašta, a za ovu priču je važno zabilježiti da je Jusuf Hadžifejzović potvrdio ono što se tada ustvrdilo za njega: postao jedan od najprovokativnijih umjetnika iz naše sredine, i izlagao svoje radove na važnijim tačkama planete kad je njegov posao u pitanju. Svoju umjetnički biografiju, ako se tako može reći, Jusuf je opravdao i pred sobom, i pred bogom i pred ljudima. To je, uglavnom, najviše što se u tom poslu može.

Ne znam puno, niti je, barem u meni dostupnim izvorima, moguće nešto naći o biografiji doc. dr. Hajriza Bećirovića, kako se titulira sadašnji direktor Skenderije. Ali, vrag mi ne da mira: mislim da sam to ime prvi put sreo u kontekstu narodne odbrane, odnosno Vojnog odsjeka, koji je svakako spadao u najmrže institucije svakog, pa i bivšeg sistema. Kasnije je doktor Bećirović, profesor na svim tim besmislenim univerzitetima koji su devalvirali dignitet znanosti u poslijeratnim godinama, postao znano ime, koje se uvijek izgovaralo kontekstu kadrova koji su dobijali poslove, sticali doktorate i bili siva masa ovog nesretnog i raspadnutog društva, ali nikada nismo uspjeli saznati kriterije i kvalifikacije prema kojima se u njemu postaje neko tako važan. Kao Hajriz.

Mi u lancima

U međuvremenu Jusuf Hadžifejzović je nastavio slijediti nepogrešivi nerv svoje biografije i nekoga ko suštinski razumije i živi probleme suvremenog svijeta, Hadžifejzović je razvio depografiju. Umjetnički postupak i filozofiju koja polazi od toga da je svijet, zapravo depo, odlagalište stvari koji o nekom vremenu ili kontekstu, izvađene i pokazane na drugi način, govore više i bolje od većine artefakata ili ljudi koji svjedoče. Od napuštenog prostora u Skenderiji je napravio galeriju, mjesto susreta energija i, za sve nas, i za sebe nastavio praviti autentičan svijet, započet negdje u Prijepolju, gdje se kao dječak susreo sa otpadom koji je držao njegov otac. Priča o galeriji Charlama proširila se po svijetu, našla svoje mjesto i na stranicama velikog New York Timesa, ali se kao i obično nije našao niko, ili skoro niko, ko bi prepoznao da je Jusuf bez suvišne priče i jeftine demagogije napravio nešto što je bio posao ovdašnjih struktura: napraviti mjesto okupljanja mladih i nešto starijih ljudi koji svoje vrijeme i znanje posvećuju nečemu, pa makar to bila i umjetnost. To je trebao biti posao ljudi poput Hajriza Bećirovića, ali se uvijek nekako namjesti tako da ga naprave ljudi poput Jusufa Hadžifejzovića.

I to je ono što boli. U ovom vremenu, vremenu koje su pojeli i iz kojeg su nas istjerali Hajrizi, lanac i katanac koji je osvanuo na vratima galerije Ceka Charlama su okovi kojima smo svi skupa zavezani. Ne samo Jusuf i njegov relativno mali prostor – potencijalnim investitorima u teretanu ili salon sa masažu krajnje nezanimljiv i neatraktivan - koji je oplemenio u Skenderiji svojom energijom i umješnošću, nego svi mi koji ne mislimo da je biti uspješan u ovom društvu znači zauzeti nešto što je neko drugi gradio. Zasjesti na neko mjesto koje je neko drugi izgradio, i onda od toga ubirati kiriju, pod maskom brige za poslovanje. To je, kad se sve sabere i oduzme, bila poslovna “filozofija” onih koji su postavljali. I onih koji su bili psotavljani. Oni koji nisu, poput, Jusufa, ostavljeni su sami sebi. Baš poput proroka s njegovim imenom ostavljenog od braće u pustinji da skonča. Ali, kako kažu sveti tekstovi, sin Jakubov preživi tamnicu i pojavi se nakon teške suše kao navjestitelj godina izobilja i velikih žetvi.

Ali, mi ne živimo vremena iz kojih možemo nešto naučiti. Zato je  Sarajevo danas grad bez ljubavi. Grad u kojem su oni koji su trebali nešto napraviti, istjerali one koji su nešto napravili.