Go.na i dijamanti

Kad čovjek pogleda bijedu svakodnevnice, i kad ona tako dugo traje, onda mu ne ostaje ništa drugo nego da se pokuša utješiti pričama s drugih krajeva svijeta, za nas nevjerovatnim otprilike koliko su i fantastične slike iz, recimo, knjiga nedavno preminulog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza: jer, baš tako super - fantastično, zvuči priča iz Norveške, koju sam nedavno pročitao.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Tamo na sjeveru, tačnije na jugozapadu zemlje, našli su veliko nalazište dijamanata, koje ne samo da možda vrijedi milijarde, nego može dati sasvim novo svjetlo iz oblasti nastanka procesa zemljine kore. Iako stvar nije do kraja provjerena jer se do sada  mislilo da se dijamanti mogu naći isključivo na dubinama većim od 120 km, gdje visoke temperature i pritisak iscijede karbon u ultrakompaktnu strukturu dijamanta – postoji mogućnost da se radi o vrijednosti koja se izražava u milijardama: norveško nalazište je bitno i zbog toga jer je locirano u metamorfičkim planinama, i računa se da je staro 450 miliona godina, iz vremena kad se Zemlja još uvijek lomila u dijelove (kontinente), kakave danas poznajemo.

Elem, vulkanski – nevulkanski, dijamanti će još malo (morati) sačekati: u Norveškoj su, iz više razloga, kako znanstvenih tako i ekonomskih odlučili da zasad neće eksploatirati dijamante. Naša nas logika uči da “ako su čekali tolike milione godina, mogu, vala, još koju da rasprodaju dijamante”, ali odluka ima i praktičnu stranu. Naftni i plinski izvori, kažu Norvežani, su zasad dovoljni da im obezbijede visok standard, možda i najviši na svijetu. Do trenutka dok ne budu potpuno sigurni šta imaju u mogućim rudnicima  blaga, neće izlaziti. Krajnji cilj im je da stvore finansijski sistem koji će moći opstati čak i ako Norveška 10 godina ne bude imala nikakvih prihoda! Teško i za povjerovati, da će zemlja fjordova ostati bez zarade, kad ih je već tako krenulo u posljednje vrijeme, ali bitno je da se misli. Dijamanti, dakle, kakvi su da su, ostaju sljedećim generacijama. Da se kite, ili da ih čuvaju svejedno.

Negdje istovremeno s ovom pričom, objavljena je vijest da se građanin Bihaća, oponašajući ice-bucket challenge polio kantom fekalija, i izazvao političare da urade to isto: baš kao i kod pravog ledenog izazova, gdje se htjelo ukazati na jednu tešku bolest i njezine posljedice, namjera je (možda) ispočetka bila plemenita, ali je eskalirala u nešto sasvim drugo: potvrdu činjenice da čovjek, valjda, nigdje ne može biti toliko glup kao u Bosni, i grabljenje ‘pažnje’ po ‘žutim’ portalima, u nedostatku istinskih sadržaja.
U tom smislu, nije ni važno, jesu li govna (baš kao i dijamanti!?) kojima se Bišćanin polio – prava. Važno je da ih nije izlio na pravu glavu, jer bi, valjda, jedino smisleno bilo da je kantu sa sadržajem izlio nag lave onih koje je nominirao. Ovako – džaba. On je, istina, “zaradio” nešto slave, ali neće mu biti lako u potrazi za partnerom. Budimo realni: ko bi poljubio nekoga za koga zna da su mu niz usne i lice tekla v(a)nago, taman da izgleda kao Liam Neeson u najboljim danima! Ne ide to baš sve tako lako.

Isto kao što bi glupo bilo postaviti pitanje šta bi naši političari uradili da se kod nas kojim slučajem pronašao izvor dijamanata. Sačekali bi, ali prije podne, što bi se reklo. Ostavili bi dijamante sljedećoj generaciji samo ako su u pitanju njihova djeca, a stanovnicima bi nastavili nuditi “sistem”, koji su radili i dosad. U usporedbi s norveškim u kojem žele dostići da žive istim standardom a da 10 godina ništa ne zarade, naše mudre glave su napravile tako da možete 10 godina umrijeti radeći, a ne samo da nećete živjeti bolje, nego možete sve to vrijeme i ne primiti plaću. Baš kao što onomad reče Bakir Izetbegović da se može kad se hoće živjeti nekoliko godina i da se ne prima plaća. Baš onako norveški, reklo bi se.

I tako, nas dragi Allah, nažalost, nije obdario naftom i dijamantima, ali nam go.ana ne fali. I bivamo, poput onog Bišćanina, sve više ponosni na to. Baš kao u knjizi Gabriela Garcie Marqueza Pukovniku nema ko da piše, u kojoj Pukovnik koji nikada ne dobije penziju,  u 75. godini života, svojoj supruzi saopšti da će jesti go.na, ali to kaže nakon što se osjeti “uzvišeno, jasno i nepokolebljivo”, kako piše jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća.
E, tako vam je nekako i s nama: ponosno stojimo u go.nima. A od dijamanata ni traga ni glasa. A Norveška – daleko.