Fešta za Katarane

Zna Vlado Stenzel šta priča. Otkad postoji rukomet, sudije “pale” reprezentacije. Šta ima čudno u tome kad to rade za (bogatog) domaćina?  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kad čovjeka uhvati sentimentalna, onda se stalno prisjeća, a onoga što vam piše ova pisma iz Persijskog zaljeva su posljednjih dana “pukle” emocije pa se sjeća likova. Nakon Šjora Praljka, pao mi je na pamet Vlado Stenzel. Još jedan rukometni trener - genijalac koji je ostavio neizbrisiv trag u svjetskom sportu. S Jugoslavijom je 1972. osvojio olimpijsko zlato, a onda shvatio da je dostigao vrhunac, spakovao se i otišao u zemlju svojih predaka – (SR) Njemačku, preuzeo njihovu reprezentaciju, i donio im titulu Svjetskog prvaka 1978. To mu je donijelo status nacionalnog heroja, ali herr Vlado se nikada nije zadovoljavao postojećim. Već 1982. je dobio otkaz od njemačkog Saveza, jer pojedini igrači nisu htjeli igrati prema njegovom sistemu. Bio je u Crvenki, Zavidovićima, vraćao se u Zagreb, trenirao visoko rangirane i  nižerazredne klubove, jer je često zbog svog karaktera – “bez pardona” – često bio ušutkivan i guran ustranu. Već dvije decenije predlaže izmjenu pravila, i tvrdi da će igra, ukoliko se sudijama daju prevelike ovlasti prestati biti atraktivna.  

Vlado, naime, među poznavateljima rukometa ima onu poziciju kao legendarni Nottinghamov trener Brian Clough među ljubiteljima fudbala, ili, recimo, Duško Vujošević među košarkaškim trenerima: velemajstor svog zanata s dugom “jezičinom. “ No, zna stari dobri Vlado šta priča. Jer, bilo je malo teško gledati Poljake kako odlaze spuštene glave s terena nakon utakmice s Qatarom. Domaćin je postao prva neevropska ekipa koja će donijeti medalju sa Svjetskih prvenstava: “legionarska” ekipa koju vodi Španjolac Valero Rivera igraće za zlato. 

Poljaci su bijesni, tvrde da su ih sudije Nenad Nikolić i Dušan Stojković iz Srbije pokrale. Jesu li? Jesu. Malo, ili malo više? Koliko treba, što bi se reklo: prvi igrač Qatara je isključen u 41. minuti, nakon pet Poljskih isključenja. Qatar je igrao srcem, a sudije su svaki put kad bi Poljska zaprijetila da će se primaći za manje od dva razlike – uredovale. Nije, valjda, da je neko mislio da će se azijski prvak ponašati drukčije od ostalih domaćina – sjetimo se samo Njemačke 2007. i Srbije 2012. – i kad je već u prilici da s dobrom ekipom osvoji medalju, da će igrati  100% regularno. Nema toga, još pogotovo u prisustvu mladog Emira – Tamima bin Hamada Al Thanija – koji je na kraju utakmice oduševljeno aplaudirao svojim reprezentativcima.  

A oni su sve sami Katarani. Šatro: vodi ih Valero Rivera, brani (kao lud) Danijel Šarić iz Doboja, mijenja ga  Goran Stojanović (Montenegro). Još dva Crnogorca su tu: Žarko Marković na desnom beku, te Jovo Damjanović na crti. Desno krilo je “naš” Eldar Memišević (huuu, kako bi nam valjao!), na lijevom beku Francuz Bertrand Roine, i div iz Asturiasa, Španjolac Borja Vidal, kao prvi pivot. Kubanac Rafael Capote igra desnog beka, a ostatak čine domaći igrači od kojih je najbolji srednjak Kemaleddin Malash i lijevo krilo Hamad Madadi.  Je li njihov prolaz u finale katastrofa za sport i Svjetsko prvenstvo. Nije!?  

Jer, kad se sve oduzme i zbroji, svi su ih izbjegavali, prošli su Njemačku (uz “malo” guranje),  Poljsku (uz nešto veće), i eto ih. Potpuno su opravdali ovo Prvenstvo, koje je, zapravo uvertira za još dva velika takmičenja SP u atletici 2019. Kruna svega  trebao bi biti Fudbalski mundijal 2022. godine.  

U drugoj utakmici polufinala, zapravo, finalu prije finala Francuska je pobijedila Španiju. Utakmica za udžbenike, drugo poluvrijeme s rezultatom 8:8, i veliki, možda najveći golman svih vremena Thierry Omeyer, za kojeg je, doista teško naći epitete kojima je moguće opisati njegovu koncentraciju, i kontrolu golmanskog prostora. Čarobnjak!  

Što je, inače, nadimak Vlade Stenzela, junaka s početka ove priče. Qatar i njihov trener Rivera su maksimalno iskoristili dvije stvari: činjenicu da je sve, ali baš sve u rukometnom suđenju stvar slobodnog sudijskog uvjerenja. Napad nije ograničen, penal se svira kad sudija misli da je povrijeđen prostor od 6 metara, isključenje kad opet sudija pomisli da je faul pregrub. Rukomet je sport u kojem sudije najviše mogu oštetiti ili dati prednost nekoj ekipi, a da to ni na koji način ne mora biti sankcionirano, čak ni vidljivo. Zbog toga, a i zbog nekih drugih stvari, Vlado Stenzel nije u milosti IHF-a, ovdje ga nema, a valjalo bi ga čuti i vidjeti, iako mu je osamdeset godina.  

Stoga, Qatar, eto, ima medalju, a neka se ostali ne ljute na sudije samo kad njih “zapale.” I mi smo malo izgorjeli protiv Tunisa, pa nikom iz IHF-a ni dlaka s glave neće faliti. Ovoj maloj zemlji na Arabijskom poluotoku, ova će medalja značiti mnogo, a ovdje je radilo sijaset naših trenera, i danas im u reprezentaciji igraju dva Bosanca. A budući da imaju more, i najviše Crnogoraca u ekipi, čak trojicu, mogu proslaviti starom pjesmom koju je pjevao Vice Vukov. Njen refren glasi:  

Zasjat će palaci, antike, tarace,

ćakulat će šjore, cije Gracijane.

Svi oriđinali i sve karampane,

hodit će na feštu za nas Kotorane.        

Pardon, Katarane.  

Koji će u gradu sjaja i basnoslovnih zgrada proslaviti medalju. Koju su zaradili. Kako?  

To se, kad prođe takmičenje, više niko ne pita. Osim svetih ludaka poput Vlade Stenzela.