Duško, antički heroj

Da smo u njegovoj Crnoj Gori, Duško Ivanović dobio bi pjesmu - epsku narodnu. Ovako, valja se preko arhivskog mišljenja, antičkog principa zasnovanog na racionalizmu skupljanja i tumačenja, te nemitološkom pripovijedanju, prisjetiti nekih detalja čija je kruna bila ona Kikanovićeva “trica” protiv Izraela. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Po atmosferi, taj koš najviše liči – na opet mitski – pogodak Aleksandra Belova u finalu Olimpijade 1972. u Minhenu. Do tada, Sjedinjene Države su bile neprikosnovene na olimpijskim turnirima, a onda je u posljednjoj sekundi lopta preletjela cijeli teren, uhvatio ju je Aleksandar Belov, i pogodio za konačnih 51-50. Bio je  8. septembar, a u Jugoslaviji se žalilo što naša reprezentacija nije ušla u borbu za medalje zbog nes(p)retnog poraza protiv Puerto Rica.  

Duško Ivanović tada je bio petnaestogodišnji dječak. Kad je početkom prošle godine preuzeo reprezentaciju BiH, čiji su planovi bili veliki - da se okupi ekipa koja bi uz malo sreće “napala” i medalje, nije se razmetao velikim izjavama. Mjesto održavanja Evropskog prvenstva zbog rata u Ukrajini bilo je neizvjesno, a kvalifikacijska grupa s Islandom i Velikom Britanijom doživljavana je olako. Ipak, Duško se nije razmetao izjavama, polako je išao naprijed, i stalno ponavljao: “Vjerujem samo u rad.” 

“Čudno ti to radiš Duško, ali pogađaš.”

A kako i ne bi? Iz Bijelog Polja, otkud je rodom, Duško će za dvije i po godine sa starijim bratom otići u Titograd, igrati za Budućnost. Satima je šutirao sam u dvorani, bez obzira na redovne treninge, i stvorio čudan šut, u kojem je izgledalo da loptu povlači odozdo, što je rezultiralo skoro ravnom putanjom lopte, za koju je izgledalo da putuje prema košu skoro bez luka, vodoravno. Dotle da je profesor Aleksandar Nikolić, glavni arhitekt uspjeha jugoslavenske košarke rekao: “Čudno ti to radiš Duško, ali pogađaš”.

To “čudno” je u narednih nekoliko godina izgledalo tako da bi Budućnost ostala u elitnoj ligi tako što bi Duško stavio 45 poena, njegov brat Dragan dvadesetak, koliko i ostatak ekipe i stvar je bila završena. Trajat će to sedam godina, dok ga u Split nije pozvao Božidar Maljković, trener kojem je povjerena Jugoplastika. Bilo je to vrijeme dominacije Cibone i Partizana, tu negdje su bili Zadar i Crvena zvezda, pa i Bosna i Splićane – baš poput Reprezentacije BiH nakon što su joj otkazali njezini najbolji igrači – nije vidio ama baš nigdje. No, desilo se “čudo”. Uz dva wunderkinda, Kukoča i Rađu, malog Sretenovića na playu i Savića i Naglića na “četvorkama” Šjor Božo je doveo “Isklesanog”. Duško Ivanović bio je najbolji strijelac, i stariji brat u toj ekipi koja je osvojila tri Kupa šampiona zaredom. 

Duško Ivanović poznat je i kao jedan od rijetkih igrača koji se zahvalio na nastupu u reprezentaciji Jugoslavije. To je tada bio poziv koji se ne odbija – ne kao danas kad hladno možete ostaviti suigrače na cjedilu i reći da vam nije do toga – ali Duško je opet stajao na zemlji. “Imao sam skoro 32 godine, rodio mi se sin, i zahvalio sam se. Shvatio sam da neću moći postići ono što sam uradio u klupskoj košarci.” 

Nikada član trenerskog lobbyja koji je  u devedesetim “raspoređivao” poslove po evropskim klubovima, ostao je vuk samotnjak i u trenerskom poslu. Od Girone, gdje je završio igračku karijeru i krenuo raditi kao asistent, preko švicarskog Fribourga, pa reprezentacije Švice, potom Limogesa, Laboral Kutxe (Saski Baskonia), Barcelone, Panathinaikosa, kao da ga je pratila sudbina da na “lokalnom” planu osvaja sve – francuski kup i prvenstvo, dva puta špansku ligu i četiri puta kup, grčki kup – ali da ga na međunarodnoj sceni pokosi neki maler. U dva finala Eurolige jednom (2001.) će ga “sahraniti” Kinder iz Bologne s Manu Ginobilijem, a drugi put Šarunas Jasikevičius s Maccabijem (2005.). 

Kako god, na čelu neke bosanskohercegovačke selekcije nikada nije bio trofejniji i značajniji trener i veći sportista od Duška Ivanovića. 

Nakon što je shvatio da ne može računati na ponajbolje igrače u napadu, teškim radom i zalaganjem opet je stvorio svoj sistem. Za jednu loptu smo pali od Poljske, protiv Francuske se ni u najboljem sastavu ne očekuje pobjeda, dok je Izrael dobiven opet antičkom upornošću i neodustajanjem na -15. I u duhu općeg trenda da više nema levata i da Belgija može “ohladiti” Litvu, baš kao što Italija s NBA zvijezdama Gallinarijem i Bellinelijem do posljednje minute mora uprijeti da dobije Island.   

Stipanovića, Gordića, Kikanovića, Pašalića, Peršića, Miloševića, Albijanića, Vrapca, Buzu, Renfroea, Vrapca i Bavčića treba pohvaliti, i proslaviti. Jer, neki od njih prije nekoliko mjeseci nisu ni sanjali da će vidjeti Evropsko prvenstvo. Možda u ovom trenutku slavlja i čekanja novog uspjeha i ne treba o tome, ali ako hoćete – možemo, i o otkazima reprezentaciji.  

Teletovića se ne bi smjelo optuživati nizašto: donio je dosta radosnih trenutaka, a o bolesti se ne raspravlja, ali ostaje velika žal za njegovim nastupom. Phoenix Sunsi ga hoće zdravog, ali… Ma, nema ali, Mirza je jedan od najboljih igrača u povijesti koji su potekli iz ove zemlje, i o tome ne treba raspravljati. 

Što se Nihada Đedovića tiče, tu bi se imalo šta reći, i to i za i protiv njegovog (ne)nastupanja na Evropskom. Priča da nije znao da uz njemačko ne može imati bh. državljanstvo djeluje kao lavor za malu djecu, u to je stvarno teško povjerovati. A možda je mladiću dosadilo plaćati reprezentativne troškove smještaja i hotela iz vlastitog džepa, dok se “nadležni” ne sjete da Savezu uplate ono što su obećali, i prestane ispravljati krivu Drinu. Uzimanjem njemačkog pasoša je omogućio klubu još jednog stranca, i pomislio na svoju budućnost. I u tom slučaju je teško presuđivati, ali svako sam bira svoj put. 

“Najteži” slučaj i najveći manjak na terenu je Jusuf Nurkić, malo – veliko čudo od Tuzle, s trenutnom adresom u Denveru, za koje neka mi bude dozvoljeno nakon četrdesetak godina praćenja košarke, moram reći da mislim da je Savez morao pokazati malo više sluha i takta kad je u pitanju njegov nastup. Jer, svi igrači stasavaju na različite načine. Nurkić, vanserijski talent, čudno je (iz)nikao u posttranzicijskom vašarskom otimanju: Slovenija ga je već vidjela (i potpisala) kao svog igrača, ni Hrvatska nije bila indiferentna, a momak je s NBA ugovorom, ipak, došao igrati Evropsko B divizije za igrače do 20 godina, i osvojio ga. Neko kome nije stalo do reprezentacije to ne radi. I to je trebalo znati i raditi u tom smislu. 

Ali, sad je gotovo. Odnosno, tek sad je počelo. Prvo, Finska koju je Henrik Dettman “složio” za interventne radove: Koponen, dva Amerikanca, dva Finca američkog porijekla, run&gun, i gledaj da svakome otkineš što možeš. Poslije njih ranjena Rusija, u kojoj samo Fridzon ponekad bljesne. Nadati se im naša reprezentacija neće biti vreća na kojoj će iskaliti sve frustracije.  I eto onda drugog kruga, o kojem niko nije sanjao. 

A da neće biti lako – neće. No, tu je mitska osoba s frizurom kompozitora iz doba romantizma, čovjek za kojeg moram provjeriti da li je bio šef osnovne partijske ćelije u Jugoplastici, ali sam upratio da se prije utakmice s Izraelom prekrstio. I krenuo u borbu za svoju ekipu, za Bosnu i Hercegovinu. 

Takvi su ljudi heroji. I, rekosmo, imaju nešto antičko. Kao Duško Ivanović.