Dova za Svetog Nikolu

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Prošloga mjeseca u Mostaru, u 103. godini svoga života umrla je majka moje mame, Džemila Čampara (Čamo), žena kod koje sam proveo prve godine svoga života i koju sam, kao i svi unuci zvao “Majka.” Ona je za mene to i bila, jer je prvo žensko od kojeg sam osjetio topline. Moji roditelji su bili socijalistički bračni par, radili su puna radna vremena u doba narastanja sarajevskih poduzeća, pa je mene dopalo bezbrižno i sunčano djetinjstvo u sokacima Cernice i na obalama Neretve. Neke od običaja i jezik ponijeću sa sobom i na onaj svijet, pod uvjetom da ga ima.

Moja nena je preživjela tri rata, cijelo jedno stoljeće, rodila petoro djece, od koje je jedno i nadživjela, imala 10 unučadi. Skoro cijelu rodbinu, njih osamnaestero, u Drugom su svjetskom ratu, u zbjegu iz Bileće pobile jedinice “trodimenzionalnog junaka” aktualne serije Ravna Gora, đenerala Draže Mihajlovića. Ona nikada nije govorila o tome, niti nas je učila mržnji. Nju su u mejtefu naučili da piše arapska slova, pa ćirilicu. Bila je vjernica, ali nas djecu nije tjerala ni da idemo u džamiju, ni da klanjamo ili postimo. Baš kao što i kaže sveti tekst: “U vjeri nema prisile.”

Stid

Zato me je bilo pomalo i stid dok sam stajao na vjetru na mostarskom groblju Šarića-harem što ne znam proučiti ništa osim one osnovne tri ili četiri riječi. Namjestilo se nekako tako da u ovu glavu u koju su stale hiljade citata, pjesama, dva – tri jezika, nekoliko dijalekata i sposobnost pamćenja imena svih vrsta, eto nije stala neka molitva, makar za dušu pokojnih. Ali, nadam se da je ona tišina koja pri takvim stvarima leži u meni sasvim dovoljan znak poštovanja, i da mi se ne sprema nekakva teška kazna za to. Kao mali, imao sam svoju molitvu u kojoj sam, kad bih nešto poželio, nabrajao sva božja imena koja znam, i molio se za zdravlje svoje obitelji, ponekad za to da dobijem dobru ocjenu na kontrolnom iz matematike i redovno da pobijedi Velež ili reprezentacija. Ta me osobina nije napustila ni danas, kad nešto jako želim onda pazeći da me niko ne vidi ponovim tu svoju mantru, koja je nekakav moj razgovor sa samim sobom, više nego bilo šta drugo.

Stižu Božić i Nova godina. Ima neke sjete i nostalgije u pogledu na tezge s poklonima i ukrasima, mirisu kuhanog vina i klinčića u evropskim gradovima. Kad stiže neki praznik koji jeste i nije tvoj, za koji osjećaš neku pripadnost, a opet si negdje daleko od njega. Ispričaću Vam priču. Ona je istinita, a i da nije, toliko je lijepa da je morate čuti. Ne mogu si pomoći: kad osjetim reski decembarski zrak kako niz vijenac planina silazi u grad, mislim kako na svijetu ima djece kojoj je hladno i koja neće dobiti poklon. I u tom smislu nema dražeg i boljeg lika od Djeda Mraza.  Elem, u nekoj od sarajevskih firmi unajmili su glumca da bude Djeda Mraz. Džaba sve preporuke dijela vlasti koji su preporučivali da se Djed Mraz protjera i da “ne pripada našoj kulturi”, ljudi uredno odlučili šta su odlučili, i napravili djeci priredbu. I tako dijeli Djed Mraz poklone, roditelji slikaju mobitelima, prolaze mali električni vozići i lego-građevine, kad dođe na red jedan dječak. Djed – Mraz ga odmjeri, pa mu kaže:

- E, sada bi ti nama mogao nešto otpjevati.
- Ali, ja ne znam pjevati – odgovori dječak.
- Dobro - ne da se Djed Mraz – ali sigurno nešto znaš.

Dječak pomalo obliven stidom, kaže:
- Pa znam nešto proučiti.
- Pa, prouči, radosno će, ne dajući se zbuniti Djed Mraz - Koju dovu znaš?

Etehijatu.

I dječak počne sricati arapske slogove, kuranske ajete:  Ettehijjatu lillahi salavatu vet tajjibatu esselamu alejke ejjuhen nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu… (počne malo zamuckivati) alejna ve ala …

A na to ga Djed Mraz spremno dočeka:

… ibadillahis – salihin. Ešhedu en la ilahe illeh illelah ve eshedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu.

Molitva

Ta molitva, kao i mnoge druge govori o spasenju i poklanjanju svim dobrim robovima božijim. Dječak je tako otišao sretan, i vjerovatno će još dugo misliti kako je Djed Mraz najveći autoritet, pravi sijedi mudrac s bradom koji osim što dijeli poklone, eto, zna proučiti svaku dovu, pa i tu u kojoj je dječak zamucao čekajući da  u rukicama odnese šareni paketić. Tako je Djed Mraz, odnosno Božićnjak izašao iz legende o Svetom Nikoli koji dolazi u noći između 5. i 6. decembra, prethodno sačekavši da djedovi i bake ispričaju priču o tome kako on putuje nebom u kočijama što ih voze rogati jeleni s praporcima.

Tek kad dječak odraste saznat će da je Djed Mraz, zapravo izmišljen, i da je iza iluzije u crvenom kaputu s bijelom obrubima stajao veliki glumac Sead Bejtović, čovjek koji je hiljadama djece uljepšao djetinjstvo bilo davanjem svog glasa u crtanim filmovima, bilo igranjem stotina predstava u Pozorištu mladih.

I tako su on i dječak učinili veliko djelo skinuvši s mene teret što svojoj nani nisam znao proučiti dovu, i ne znajući ispratili njezinu dušu u nebo. Nebo kojim noćas putuje Sveti Nikola.