Dan nezavisnosti

Ta su sjećanja uvijek teška i nezdrava, baš kao i vrijeme u godini kad se sve to dešava(lo). Ni zima, ni još proljeće, 1. mart 1992., referendum, nekakav honorarni, studentski posao vodanja nekog portugalskog novinara, za tada nezamislivo velike pare. Tip je bio ultraljevičar, nosio je fascikl s Lenjinom na prednjoj korici, i stalno tražio da se, kad bi Karadžićevci napravili hiljaditu glupost neka takva slična priča nađe i kod muslimana i Hrvata.

Onda blokada grada, barikade na Lapišnici i dogovor s policijom: “dalje ćete na vlastitu odgovornost”. Tu si prvi put stao pred puščanu cijev, držala ju je ćelava bradata spodoba i vikala ti “lezi, bre dole, p… ti m…….”, ti si nekakvim čudnim refleksom digao ruke iznad glave i vratio se u auto, sišli smo u grad, da montiramo materijal, onda je nazvala majka i kazala da odmah dođeš kući.

I sutradan je umro otac.

Onda puna kuća ljudi, boje koje se miješaju, lica promiču kao hologramske slike, rafali u noći i glupo, naivno (samo)ubjeđivanje da ovdje rata neće biti, ne ovdje, pa pak je to Sarajevo, sad je Yutel javio, eno Hadžifejzović govori s Kukanjcem, raja u Skupštini.

A onda, prasak. Nikada više isto, nikada više bezbrižno, i nikada više bez obzira na to što je bilo laži – toliko iskreno. Sve što se desilo poslije tog 1. marta bilo je obilježeno tugom, grčem i intrigama.

Gornja Burkina i Donji Vakuf

Nezavisnost? To uvijek zvuči malo kolonijalno, s koje god strane pogledaš. I kad je stvar velika, kao Sjedinjene Američke Države, a i kad si manje značajan kao neka afrička država koja se u šezdesetim ili

sedamdesetim oslobodila engleskog, francuskog ili nekog drugog jarma. Recimo, zemlje koje su se s nama našle na popisu najjadnijih na svijetu, Namibija (nezavisna od 1990.) ili Burkina Faso (nezavisna ihihi, još od 1960., ali 1984. promijenila staro ime Gornja Volta.

Jer ako vam je slučajno promaklo, Business Insider je uz pomoć CIA World Factbooka računao takozvani indeks jada. On se dobije sabiranjem stope nezaposlenosti i stope inflacije indeksa potrošačkih cijena. Još malo, i svoj ćemo jad moći brendirati: “dođite u Bosnu i Hercegovinu, pogledajte kako je biti 20. po redu na listi svjetskog jada”. Ili, “Bosna i Hercegovina, okruženje jada za prave eksperte”.

Moj drug igra italijanski loto. I nada se premiji od 46 miliona eura. Kaže:

- Prvo što bih uradio je da bih pasoš makazama isjekao na ovolicne komade. I kupio drugi, u bilo kojoj uspješnoj državi.

I to smo mi. Duboko frustrirani činjenicom da živimo u neuspješnoj, nefunkcionalnoj, jadnoj državi. S jedne se strane ljudi pitaju vrijedi li živjeti tamo gdje nemaš što jesti, i šta će čovjeku država u ovakvom svijetu, gdje nezavisnost ima smisla isključivo ako je ekonomska.

S druge strane, ako u današnjem svijetu nemaš državu, tek onda te nigdje nema, i čeka te još teža sudbina, recimo ona koja je snašla Kurde.

I onda opet ništa.

Krug zavisti

A svijet je licemjeran. Računa se da bi sedmi dio budžeta koji se odvaja za američku vojsku ozbiljno sanirao problem gladi u svijetu. Ali, to se neće desiti. Izlazit će indeksi jada, nezaposlenosti, bijede, neuspješnosti, savjeti MMF-a i Svjetske banke, ali suštinske pomoći malima od strane velikih neće biti. Ni velikima od velikih, jer: Nijemci zavide Englezima što su ujedinili kraljevstvo i svoju kulturu i jezik ultimativno proširili po svijetu, Englezi pak zavide Francuzima na lakoći bivanja, na vinu i kuhinji, i općenito na otmjenosti srednje klase, Francuzi, pak, reže na Amerikance što više nisu sila poput njih;

Amerikanci, barem oni svjesniji, zavide Evropljanima na njihovoj povijesti i kulturi. Dalje, Evropljani zavide Balkancima na njihovoj divljoj krvi i agonalnim emocijama, a među Balkancima još uvijek postoje nepremostive prepreke.

Turci ne vole Albance jer im zamjeraju da su Osmanskom carstvu zadali završni udarac, Albanci ne vole Srbe i Grke, svake iz različitih razloga; Albanci iz Albanije ne vole kosovske Albance jer su u Titovoj Jugoslaviji gledali na njih s visoka, kosovski Albanci neće da čuju za Srbe jer su ih u toj istoj Titovoj Jugoslaviji držali u aparthejdu; Srbi, opet, ne žele čuti da su ekskluzivni krivci za raspad Jugoslavije, u kojoj su bili i Hrvati i Bošnjaci i Crnogorci i Makedonci, koji se manje-više međusobno ne podnose. Svi skupa smo zavidili Slovencima koji su se iz svega izvukli bez rata, ali ih danas drma kriza. Slovenci, pak, ne ostaju dužni, mrze južnjake, ali pomalo mrze Austrijance i to zato što su u nekim stvarima poput njih, a u drugim dijametralno različiti. Austrijanci se ne podnose između sebe, provincija mrzi Beč jer je crveni, a Beč mrzi provinciju jer je mala i klaustrofobična.

Krug se zatvara u netrpeljivosti Austrijanaca i Nijemaca: Austrijanci ne podnose Nijemce jer su ih okupirali i drže ih kao južnu pokrajinu oko koje uvijek ima problema, a Nijemci Austrijancima prebacuju da su im poslali Hitlera, i ostavili ih da poraz u Drugom svjetskom ratu i sve štete time nastale - plate sami. Danas, Nijemci ne žele više plaćati grčke dugove, a Grci oduvijek smatraju da je prirodno da drugi plaćaju, jer su utemeljitelji Evrope. Ako ništa, imaju Aristotela. Nijemci mudro skupljaju novce, ne otpuštaju svoje radnike, drže stabilnim ekonomiju i barem su zasad glavni. I imaju Angelu Merkel.

Ko je patriot?

“Domoljublje je zlo protiv kojeg se treba boriti”, – tako barem kaže Joshua Oppenheimer, reditelj koji je snimio “najkontraverzniji film milenijuma”, o tome kako šverceri kino kartama postaju vođe odreda smrti. Događa se u Indoneziji, ali moglo se dogoditi svugdje. Baš kao što se ne može dogoditi da Svijet, kao u filmu Dan nezavisnosti, Rolanda Emmericha, napadnu bića s druge planete.

Jer se, prije nego se sjetimo koji nam je indeks jada, trebamo sjetiti da su isti taj indeks proizveli konkretni ljudi. Naši “patrioti” i “domoljubi”.

Tek onda jedni drugima možemo čestitati Dan nezavisnosti.