Da jednom budemo – Slovenci!

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba  

Kad su prije nešto oko dvije godine počele stizati «alarmantne» vijesti o tome da Slovenija zapada u ozbiljnu ekonomsku krizu, mi ovdje smo se uglavnom zevzečili s tim. Oni su, nakon raspada razreda zvanog Jugoslavija, važili za najbolju učenicu kojoj nije bio problem da nakon završenih uglednih škola, dobije ekskluzivno radno i dobro plaćeno mjesto u Evropskoj uniji.

U tome su najviše pomogle dvije stvari. Prva je da Slobodan Milošević i generali raspadajuće JNA još uvijek nisu znali da li bi išli u otvoren zločinački poduhvat kao u BiH i Hrvatskoj. Tamo, na sreću, nije bilo monstruoznog rata. Druga stvar je bila insistiranje na ekonomskoj strategiji čiji je glavni bio dr. Jože Mencinger, a njena osnovna značajka bilo je insistiranje na tome da država ostane vlasnik najvažnijih poduzeća. Kako nijedan plan nikad nije savršen, tako se dogodilo da su ta preduzeća ipak dobili «naši ljudi»,  sve sami «provjereni» kadrovi. A kako su ljudi, pogotovo «naši» kvarljiva roba, stvar se polako počela rušiti. 

«Tuđi, a naši»  

Sloveniji se, tako, na kraju tranzicijskog puta desilo ono što se nama u Bosni, desilo na početku. Kod «naših ljudi» od povjerenja na privatnim i računima rođaka, prijatelja, supruga, ljubavnica i tajnih partnera našlo se previše para, a radnicima nekada velikih i znanih firmi  (Elana, Fabrike duhana Ljubljana, Pivovarne Laško i Uniona, Dela) baš kao kod nas u Krivaji, Željezari Zenica, Diti, Oslobođenju, počeli su se tanjiti novčanici, da bi pomalo isti ti radnici ostajali na ulici. Kapitalizam, batice.

Simpatizirati Sloveniju ili imati neke veze s njom, još od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća značilo je biti progresivan. 

Od tamo su dolazili bedževi na kojima je pisalo «Slovenija, moja dežela» i koje smo po sarajevskim ulicama i klubovima nosili kao znak raspoznavanja pazeći da nas ne vide oni za koje smo naivno mislili da nas mogu ocinkati policiji. 

Od tamo su dolazili novi val i punk, nešto drugačija poezija i proza od one koju su pisali naši pisci, Elanove skije, Fructalovi sokovi, Gorenje frižideri, cijeli jedan stil života koji je ukazivao da unutar socijalističke depresije postoji i drugačiji put. «Podvučen žutim», kako je glasila popularna reklama tvornice namještaja Lesnina. Tada, na pragu devedestih moglo je izgledati da je plan da Bosna i Hercegovina bude kao Slovenija – savršen.

Ali, nije bilo te sreće: a i šta bi danas bili i imali oni koji su nam tada izgledali tako važni?

S Mancinijem, protiv Diega

Sjećam se i prve važne utakmice BiH i Slovenije. Bilo je to u Ljubljani, kišnog oktobra 1996., na starom dobrom «Olimpijinom» stadionu za Bežigradom. BiH je dobila 1:2, odlučujući gol dao je Meho Kodro, koji se cruyffovskim lažnjakom oslobodio odbrane i gurnuo loptu iz leđa slovenačkog golmana Boška Boškovića. 

Rat je bio tek gotov, naš je reprezentativni fudbal bio u povoju,  činilo se to tada važnom pobjedom. BiH je bila u grupi sa Grčkom, Danskom, Hrvatskom i Slovenijom i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj i nije izgledalo tako nedostižno. Otada, Slovenija je odigrala završnice dva Svjetska i jednog Evropskog prvenstva, imali su uspone i padove, promijenili su četiri - pet selektora, a nogomet, čini se, nikada nije bio u takvoj krizi kao danas. Nacionalna liga je tanka, za reprezentaciju koja u kvalifikacionioj grupi E ima samo tri boda, koliko i zadnji Kipar, skoro da nema interesa, i samo bi čudom mogli vidjeti Brazil. Za mogućeg «spasioca» izabran je Srečko Katanec, jedan od najvrijednih igrača kojeg je Jugoslavija ikada imala, čovjek koji u biografiji ima osvojen scudetto sa Sampdoriom (tamo mu je jedan od glavnih saigrača bio Roberto Mancini), Kup Italije, Kup pobjednika kupova, i dva velika izgubljena finala: jednom Lige prvaka (tada Kupa šampiona) protiv Barcelone sa Stoichkovom i Romariom, a drugi put Kupa UEFA sa Stuttgartom, a protiv ni manje ni više nego Napolija, predvođenog ni manje ni više Diegom Armandom Maradonom.  

Cvrčak i mrav

Katanec je kao igrač bio radnik, uporni trkač kojem je zalaganje donijelo baš sve što (je) ima(o). Sušta suprotnost bosanskom selektoru Safetu Sušiću koji je bio umjetnik driblinga, igrač kojem nikada nije falilo publike. I zadaci su im drugačiji. Katanec, suprotno igračkom iskustvu, treba dovesti publiku na stadion i posložiti reprezentaciju zemlje koja danas proživljava svoje teške dane. Sušiću, pak, treba rezultat. Ne umjetnost koju je igrački proživio. Nego ekonomiju koju treba realizirati, u zemlji u kojoj je drugo ime za ekonomiju – korupcija. 

Ni jednom ni drugom neće biti lako. Slike demonstracija iz Ljubljane i ostalih slovenskih gradova, krajem prošle i početkom ove godine vratile su Sloveniju u kolektivno pamćenje. Ni traga onoj sjajnoj učenici s nešto sjaja u očima i malo seksepila ispod sniježnobijele košulje: to je već dama u godinama kojoj se ljulja pozicija, blago očajna sredovječna žena prevarena od sad već bivšeg muža koji joj se zaklinjao u vječnu vjernost. Muž se, naravno, zove Janez Janša i u osnovi nikada nije bio za nju: nije imao ni znanje, ni obrazovanje, ni glas, ni stas ni ljepotu, ali je znao kako se Evropi predstaviti kao demokrat, a u Sloveniji držati konce nacionalizma i korupcije, što su glavne osobine njegovog karaktera.  

Na kraju, šta ostaje nakon pobjede BiH od 0-3 u Ljubljani? Suverene pobjede nad Slovenijom u utakmici koja je trebala biti i prva tačka nove epohe slovenačkog fudbala? 

Ostaje okus zadovoljstva, mini -remek djelo, igra Miralema Pjanića. Ali, valja upamtiti da je to bila «samo» prijateljska utakmica. Koja nije bila u glavnim evropskim, čak ni u slovenačkim vijestima. Ali, predstava koja će barem malo umiriti srca nas koji svaku, pa i najmanju pobjedu, doživljavaju kao tračak svjetla u općem mraku. 

I tako, sedamnaest godina od one utakmice za Bežigradom, nama u osnovi treba – isto. Da bar jednom budemo – Slovenci. Da izađemo na ulice gradova i kažemo da nam je dosta. 

I da pobijedimo reprezentacije još dvaju zemalja u krizi – Grčke i Slovačke – i ugledamo zlatno sunce nad Brazilom. 

Hoće li nas to sunce konačno ogrijati? Da jednom budemo – Slovenci!