Čemu nas uči Đuro(logija)?

Smisao za humor jedan je od najvećih dosega ljudskoga duha: moglo bi se reći da je vrijednost nekog društva mjerljiva nivoom humora koje ima. Kakva je da je Đurologija, mi u tom žanru bolje nemamo.  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Što, vjerovatno, govori o nama, rekao bi cinički um. Ali, neka: bolje dobar komercijalan humor, nego isto tako komercijalan, ali loš. Pitajte "mahaluše" i "mahalce".  

Prve stvari prvo, rekli bi Britanci, kraljevi humora: Branko Đurić Đuro veliki je komičar. To dokazuje od osamdesetih i Nadrealista, preko devedesetih i solo projekata, i sada u dvijehiljaditim u kojima, praktično, nema komedije u kojoj se ne pojavljuje. Sad, da nije uvijek smiješno – nije, ali uvijek ima nekakav svoj, prilično visok nivo. Branko Đurić je, dakle, odličan glumac, a to što nekad ne zna da glumi – rekao bi najveći od svih, pokojni Radovan III – to je zanemarivo u odnosu na to kakva je pojava. 

Dakle, Đurologija je stand-up komedija, koja je u posljednje vrijeme postala društveni fenomen: svaku noć dva puta rasprodani BKC govori o tome da su ljudi – u vremenu u kojem se niko ne smije – željni humora. Đuro, čiji je poslovni refleks ravan njegovom talentu je to prepoznao. I majstorski "od šuplje konstruktivne" kako se u Sarajevu zove taj oblik besposličarenja, napravio zabavan sat i pol: red autobiografskih crtica (koje su, apsolutno, najbolji dio tog showa), red starih viceva obučenih u novo ruho, i red provala koje su možda nešto manje smiješne ukoliko imate sreću da osobno znate Sašu Lošića. 

Sve u svemu Đurologija je vrlo dobar proizvod čovjeka koji se ozbiljno bavi i poslom i zanatom. A to je, kad je humor u pitanju, jako teško. Zanatski je to odlično "spakiran" format: vrlo je zahtjevno na sceni s jednim stolom, flašom vode i nekoliko voćki nasmijavati ljude tih sat i pol. Koliko zahtjevno, vidjelo se po tome kad je Nikola Đuričko izašao da "ljude uvede u atmosferu". Taj njegov nastup – a radi se o odličnom glumcu – nije bio bolji dio tog showa, da sad ne koristimo teške riječi, jer riječ je ipak o šegi. 

Veličina nečijeg talenta mjeri se i smislom za humor na vlastiti račun.

U toj predstavi urnebesno je, recimo, smiješno kad Đuro priča kako je upisivao sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti: susret sa Sašom Petrovićem i interpretacija Hamleta su, fakat, majstorski. I tu se vidi talent velemajstora koji je skoro do savršenstva - "beskrajnim brojem ponavljanja" kako bi rekao veliki Frank Zappa – doveo priču na taj nivo kao da izgleda  da je priča prvi put. U tome razvijanju detalja koji kasnije poprima dimenziju groteske Branku Đuriću skoro pa nema ravnog: veličina nečijeg talenta se mjeri i smislom za humor na vlastiti račun. Đuro ga ima, i to ga drži "nad vodom" u odnosu na ostale kolege. Imitacija Bregovića je zaista fantastična: nikada mi nije palo na pamet da veliki mag na "neugodna" pitanja odgovara tako da izgleda da ga istovremeno muči želučana kiselina i boli glava, što je Đuro "ub’o u nulu", kako bi se reklo. Gestikularij Zdravka Čolića je isto odličan. 

S druge strane, fino je bilo gledati i mlađe ljude u publici koji, recimo, nemaju pojma ko je Leo Martin, ali se smiju kad Đuro "muškim" glasom zapjeva njegovu Plavu obalu. Super je i to što Đuro imitira svoje kolege: Batu Živojinovića veličanstveno, Radu Šerbedžiju nešto slabije. Super je i to što je našao velikane koji se neće ljutiti, a "firaunski" se potrudio da svi doznaju da se Toni Cetinski naljutio i poručio "neka ide zajebavati tamo svoje Bosance". Nije ni humor za svakoga, fino vam kažem. Kretinski, reklo bi se.     

Komšinica, Angelina i Brad

Za Đuru humor, prosto, jeste. E sad, ako u tome tražite nekakav dublji socijalni smisao ili kritiku postojećeg društvenog ili političkog sistema – toga nema. Valja igrati u svim gradovima bivše Jugoslavije, biti podržan od sponzora i banaka i svugdje dobrodošao. Što bi rekao poslije predstave rekao jedan divni, inteligentni mladi umjetnik: “Hja, u redu je to da se ljudi smiju, ali kako čovjek koji se druži s Bradom Pittom i Angelinom Jolie može pričati anegdote o komšinici iz mahale, to je lažno.” 

I jeste i nije, reklo bi se. U svijetu u kojem ponajbolji bosanskohercegovački glumac živi u Sloveniji, a najviše snima u Italiji, moguće je da danas sretne Hamšu iz kombija, a sutra Stevena Spielberga. U tome sublimiranju najvišeg i najnižeg su, Sarajlije, uostalom uvijek bile najjače. I to, nepogrešivo, svrstava Đuru u (velike) Sarajlije. 

Đurologija je, dakle, dobar, neopterećujući proizvod, čovjeka koji dobro radi svoj posao i zna šta hoće. 

Branko Đurić je veliki glumac. I svoje novce zarađuje pošteno. To je najbitnije: to što tu i tamo mistificira sebe i svoj posao neodvojiv je dio show businessa.

Koji, rekosmo, Đuro radi sjajno. Pogledajte Đurologiju, ona će vas nasmijati i ponečemu i naučiti. Dovoljno, zar ne?