Čekati da prođe budućnost

Tenis, zloba i još ponešto ili zašto ne treba vjerovati da smo svi “mi” Džumhur ili Džeko, ili svi “oni” Đoković, Ljubičić, ili u krajnjem, Ivan Dodig 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Odnos našeg svijeta prema realnosti je već odavno otišao u vraga, a svako malo nas nešto podsjeti u kakvoj smo, zapravo, mentalnoj i (materijalnoj) buli. Nakon dvije (plus tri) pobjede na Australian Openu heroj nacije je postao Damir Džumhur, i cijeli svijet je obišla priča o njegovom uspjehu. Zasluženo, jer mladić je svojim radom i odricanjem svoje obitelji stigao tamo gdje se niko nije nadao. I šta god napravi protiv šestog, odnosno sedmog igrača na svijetu, to će biti veliki uspjeh, najveći dosad. Ali, prvenstveno njegov, Džumhurov, onda njegovog tima, pa kluba, pa Bosne i Hercegovine, i na kraju navijača koji svojom dovitljivošću i opuštenošću zarade svojih 15 sekundi slave na internetu.

Ovoga puta se stvar desila kad se Džumhur od 0:2 vratio u meč, dobio treći set, i u četvrtom poveo 4:1. Dodig je predao, a neki je brato razvukao harmoniku, suknuvši super-hit koji je Mustafa Šantić učinio planetarno popularnim. Melbourneom je odjekivalo “Čudna jada, od Mostara grada”. Da stvar bude odgovarajuće “začinjena”, pobrinuli su se pojedini uglavnom (pseudo)hrvatski mediji koji su počeli omalovažavati Džumhurovu pobjedu,; e da je bosanski teniser zabijao hercegovačkom asove na praznu polovinu, jer se Dodig (inače rodom iz Međugorja) nije mogao kretati. Za one koji možda ne znaju, Mostar je skoro tačno na pola puta između Konjica, odakle su Džumhurovi, i Međugorja, odakle su Dodigovi, pa je “čudan jad” još čudniji. Obojica tih tenisača su, kako god i odakle god, pogledaš – “naši”, bez obzira na činjenicu što razni imbecili sa svih strana pokušavaju omalovažiti jednog i uzdići drugog na međusobni račun.

Moram priznati - to je nešto sasvim lično, da me je uvijek nerviralo nekritičko prisvajanje nečijeg uspjeha. Zašto? Uglavnom, zato što znam da postoji i druga, tamna strana “mentaliteta” a to su jal, omalovažavanje, zavist i zloba. Koliko puta ste za nekoga ko je nešto napravio (ili pokušao napraviti u svom životu) čuli “‘ta će on(a), znam je (ga) ja, bio/bila ovakva i onakva, roditelji ovo, a oni ovo.” S druge strane, kad čovjek realno sagleda da smo se svi skupa pretvorili u poltronski servis nekoliko desetina (ili stotina) ljudi koje zovemo političarima , pada u vodu i mit o našoj velikoj pameti i duhovitosti jer nisam čuo ni vidio nikoga ko bi na duhovit, pametan i iskren način prokomentirao haos koji se u zadnjih desetak dana događao na dva nivoa vlasti. Onom kantonalnom gdje poslanik Čardžić na optužbe o korupciji drugom poslaniku odgovara “da je čuo da je on homoseksualac. “

Mit o pameti i duhovitosti

Nas dakle, predstavljaju ljudi koji izjednačavaju kriminal i slobodan izbor, baš kao što je moguće da Neko (u ovom slučaju Predsjenik Federacije Budimir) izađe iz pritvora i, praktično, pod istragom smjenjuje ministre u Vladi. Bez obzira ko je u toj priči u pravu (a pravih tu odavno nema i vjerovatno ih nikada nije ni bilo) prosto je, jarane, nelogično – da se poslužimo uličnim žargonom – da izađeš iz murije i po Vladi šamaraš kako je tebi ćejf. Taman da u toj Vladi sjedi sve sam go kriminalac. Pa makar ti bio čist kao suza, kakvim se predstavljaš, a realno – znamo da nisi. 

E, ali kod nas nema nikoga ko bi to rekao, jer je nas napustila zdravorazumsko razmišljanje: zapleteni u krug korupcionaško- poltronskog beznađa mi čuvamo i ono malo što imamo, jer može doći sutra u kojem ćemo izgubiti sve. Ali, smo zato strašno “duhoviti” kad su u pitanju “naši” uspjesi, i žestoki kad trebamo “braniti” svoje. 

U tom smislu su sportovi, u novije vrijeme tenis, idealan poligon i lakmus za razne vrste idiota koji u (uspješnom) čovjeku s reketom vide otjelotvorenje nacionalnih mitova. U novije vrijeme stvar je počela još s Goranom Ivaniševićem koji je osvojio Wimbledon 2001. u mitskom finalu u kojem je kao igrač s wild cardom osvojio najprestižniji turnir na svijetu. Sjećam se, navijao sam za njega iz petnih žila,  a i zaplakao kad je podigao “salataru” i rekao kako pobjedu posvećuje svom prijatelju koji je bio NBA igrač i poginuo u saobraćajnoj nesreći 1993. u Njemačkoj. Taj hommage Draženu Petroviću, i taj veličanstveni čin u mojim očima nije uspjela potamnjeti ni činjnica da je odmah sutradan “patriotska” kamarila koja se sjatila oko Ivaniševića sklepala peticiju o nevinosti hrvatskih generala koje je sud u Haagu optužio za ratni zločin.
Svaka čast ali j…

Nekoliko godina kasnije stigao je srbijanski teniski bum koji je lansirao jednu od najvećih zvijezda bijelog sporta u zadnjih pola stoljeća. Riječ je, naravno, o Novaku Đokoviću koji i danas žari i pali terenima od Australije do Amerike. Na posvemašnju pomamu koja se zvala “Svi smo mi Novak Đoković”, unatoč simpatijama za Noleta, pristojan čovjek prosto nije mogao reagirati. Ispalo bi da je zavidan i jalan (“njemu krivo što nisu ‘njegovi’) pa je valjalo čekati da neko od tamo, u ovom slučaju možda i najznačajniji živi srpski pisac Svetislav Basara, napiše: “Momku svaka čast, ali j..o vas više Novak Đoković”.  Jer, taj je dečko (koliko je moguće dostojanstveno) prošao kroz kafileriju tipova u kojima su značajno mjesto zauzimali popovi u mantijama, dodizi, kusturice, i ostali raznosači slave, koji su, zapravo svoju prazninu ispunjavali njegovom pojavom i uspjehom.    

Jer, u moru problema koje ove zemlje imaju, uspjeh Đokovića, Džeke, Ljubičića, Teletovića ili kako god se zvao neko od velikih sportista se zapravo koristi više kao aspirin odnosno amalgam koji barem na trenutak, ili što je duže moguće, spriječava mišljenje i djelovanje u pravom smjeru i protiv pravih poteškoća.

Zato je naivno i pogrešno vjerovati da smo “svi mi” u ovom trenutku Džumhur, jučer Džeko, sutra neko drugi, baš kao što je glupo misliti da su svi “oni” Đoković, Modrić, Ljubiči, pa u krajnjem i Ivan Dodig. Kojem nije baš trebalo da izjavljuje kako se bosanski navijači ne razumiju u tenis. Eto, hercegovački se razumiju, da opet malo siđemo u kolokvijalni jezik.  
Jer, naša istina o nama nisu ti veliki ljudi koji ni sami ne vjeruju u “ulogu” koju smo im namijenili. Oni su incidenti nastali teškim radom. Naša istina o sebi samima su najprije Čardžići, Radeljaši, Budimiri, paraziti svakodnevice koji su se najbolje snašli u vremenu koje je najbolje opisati kao doba u kojem se uz igru (najčešće sport i reality show) čeka da, konačno, prođe budućnost.