Bog čuva kraljicu, a Island – obraz fudbala

Kad sam vidio Zbigniewa Bonieka, predsjednika Nogometnog saveza Poljske i jednog od najboljih napadača u povijesti te zemlje (Robert Lewandovski čeka na tu titulu, iako mu se smiješi), kako na stadionu St. Etiennea pjeva poljsku himnu, sjećanja su sama progovorila: nisam ga gledao previše puta u životu, ali i danas pamtim njegov het-trik u utakmici s Belgijom na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. Tada je Zibi, kako ga odmilja zovu Poljaci, završio kao treći strijelac Prvenstva, iza Paola Rossija (6) i Karl – Heinz Rummenigea (5), sa četiri postignuta gola. Jedan je dao Peruu (5-1 za Poljsku), u grupi kroz koju se provukla Italija, koja će na kraju tog takmičenja osvojiti titulu, nakon pedeset i dvije godine. I pokazati gdje spada. U grupi s Poljskom odigrali su 0-0, u polufinalu su se opet sastali, Italijani su dobili 2-0, a Boniek je završio u Juventusu. On nije bio klasični napadač, nego lažni  centarfor, kojeg se u šesnaestercu morate bojati kao “pravog”, a izvan njega igra kao najbolji veznjak, podvaljuje, pretrčava, ukratko, što se kaže pravi malu djecu.

Inače, poljska himna je stari narodni ples, poznat kao Dabrowski mazurka. Nastala je u Italiji, krajem 18. stoljeća, kad su poljske legije vođene generalom Dabrowskim isle ratovati za Napoleona. Tekst je, reklo bi se, klasični slovenski, a prva strofa i refren u prepjevu mogu glasiti: I još Poljska nije mrtva/sve dokle nas ima/ono što nam dušman ote/ uzećemo mačevima./ Gazi, gazi, vojsko Dabrowska/ pod komandom tvojom/  jedina naša biće Poljska/ zvaćemo je svojom. Inače, to je poljska himna, koju je napisao Slovak, Samuel Tomašik, i to iz protesta: bio je u Pragu, i kao neko ko je zastupao panslavensku ideju, bilo mu je muka u stomaku što više ljudi govori njemački, nego češki ili slovački. Napisao je pjesmu, a onda se ona cucala od države do države, po raznim prilikama. Slovenci su je slavili oko Prešerna, Slovaci su je, istina, malo zaboravili, a onda je “iznikla” ponovo, kao himna, ni manje ni više nego SFRJ.

Kad te nađem 

Himnu, ipak, ne možeš vještački stvoriti: iako su bile desetine konkursa, i , valjda, stotine kompozitora i pjesnika koji su htjeli biti autori nacionalne himne, u Jugoslaviju se, pored svih njenih pjesma, uvukla poljska mazurka, napisana u Italiji, za trupe pod komandom Napoleona. Čudna je i ta Evropa: million identiteta, a, sve manje - više isto. Stara dama.    

Struktura pjesme je, inače, ljuta klasika, reklo bi se: u prvom stihu, je otprilike, zahvala nebesima što je (lirski) subjekt uopće živ (još Poljska nije mrtva) a onda odmah iza toga ide jedna vrsta  specijaliteta Slavena, vrijeme vjerovatno nepoznato u većini jezika svijeta, takozvano buduće svršeno. (Što nam uze/otećemo mačevima.) Apsolutno materijalizirano u kondicionalnoj psovki: “Kad te nađem, je.o sam ti mater.” Kod nas je druga strofa glasila: Nek se sada/i nad nama/burom sve raznese/stijena puca/dub se lama/zemlja nek’ se trese/mi stojimo postojano/kano klisurine/proklet bio/izdajica svoje domovine.

Himna Švice – na albanskom

Opća mjesta, reklo bi se. Što se, pak, postojanosti tiče, i klisurine, i tu se ima šta reći. Slaveni se, bili Poljaci ili Bošnjaci, nisu proslavili ratujući za druge,. A nije da se nisu naratovali: ovi drugi za Otomansku Imperiju, Austro - Ugarsku, NDH, i petljavina oko SS Handžar divizije. Ja sam, vam, da izvinete, još uvijek na strain toga da su partizani bili naša vojska. Elem, tis u ratovi, kako god okreneš bili bruka. Pogotovo kad su “među se”, što bi se reklo.  

Kad su pristupili izvođenju penala, slika sa tribina skoro da je otkrila sve: navijači Švice su nastavili pjevati, a Poljaci su se – zaledili. Sreća njihova pa su Lewandowski, Milik i Blazykowski usvojili nešto od (Zapadne) Evrope u kojoj igraju, pa su opucali penale hladno i racionalno. I Poljska, kojoj je, opet k’o pravim Slavenima, ponestalo snage u produžecima ipak otišla je u četvrtfinale. Švicarci su poslije utakmice nastavili pjevati, a njihova je prednost što svoju himnu mogu pjevati na četiri jezika: (Rufst Du mein Vaterland, na njemačkom, O monts independants na francuskom, Chi chiami o patria na italijanskom i E, clomas tger paeis – na retoromanskom.

Kad gledate reprezentaciju Švicarske dok se intonira himna, skoro nijedan igrač je ne pjeva. Sad bi opet  u svjetlu referenduma oko svega i svačega, komotno mogli zamahalati  pa reći da je, pri ovoj frtutmi u kojoj se Evropa našla uskoro pojavi referendum za to da se napravi verzija švicarske himne – na albanskom.  

Što se tiče Francuza, kod njih se stvar, ne samo oko himne, izdiferencirala: Charlie Hebdo zajebaje selektora Dechampsa da je rasist jer u ekipi ne igraju igrači arapskog porijekla, a igraju oni afričkog: Sagna, Evra, Matuidi, Martial, Pogba, Payet… I svi pjevaju Marseljezu. U kojoj krv, u stihovima, teče na sve strane: Na oružje građani/napravite bataljone/ koračajte, pogleda čista/neka brazdama našim/ teče njihova krv nečista. Wow, što se kaže. Odmah “u glavu”. Nije baš jasno koliko je duh himne pomogao Griezmannu da u tri minute sa dva komada razmontira Irsku. Ili  ih je od još par komada iz nekoliko “mrtvih” šansi u kojima se našao Gignac, spasila Gospa Međugorska, koju, valjda, najredovnije posjećuju veseli zeleni katolici, koji pjevaju himnu Amhran na bhFiann. Čuj, BH Fiann? To djeluje kao “BH Fanaticosi” na nekom  starokeltskom. Možda da nekog njihovog pjesnika zadužimo da nam napiše riječi, kad oko naših nikakvog konsenzusa nema. A Španci tražili našu himu s tekstom, pa pustili – Jedna si jedina. Baš kao da i kod njih cvjetaju ruže, i kao da svi pjevaju himnu Kraljevski marš, koju Katalonci, ne bi otpjevali “ni za živu glavu”.

Grof Conte Christo

Zato Italijani znaju kako se pjeva. I kako se igra. 2-0 protiv Španije, u scenariju koji samo oni znaju izvesti savršeno. Napasti, pa prvi gol u prvom poluvremenu, pa malo sačekati, pa završiti drugim. Oni znaju šta je bitno, na terenu i drugdje. I njihova himna krene veselo, a onda se zakuha. A zove se, popularno- Fratelli. Braća. Što su oni na terenu. I njihov selector Antonio Conte. Stariji brat. Squadra azzurra. Samo oni ništa oboje u plavo. 

I sad, kako objasniti nepatvorenu radost kad je Island izbacio Englesku. God save the queen, himna koju Englezi pjevaju od pamtvijeka, a zapravo je nastala od biblijskog citata iz psalma: neka bog poživi kralja. Na svu sreću, do naše generacije prvo je došla verzija Sex Pistolsa: God save the queen/and her fascist regime/they make you a moron/potention H-bomb. Ta pjesma će za mene, još ovo neko vrijeme dok sam tu, biti jedna od himni doživljaja života i svijeta: no future for you. Nema budućnosti za tebe, prevareni mali čovječe, od Bosne do Britanije, mali tupavi vlasniče glasačkog listića.

Ta utakmica Engleske i Islanda u Nici, od prve minute bila je nešto više od igre, nešto u čemu se osjeća naboj: prva utakmica Engleza nakon Brexita, penal u  već u 3. minuti, u 10. izjednačenje i rat. Između razvikanih, preplaćenih, lažnih zvijezda Premiershipa i reprezentacije male otočke vulkanske zemlje čija je himna, zapravo, prerađena crkvena pjesma, vrlo teška za pjevati, a pregledana je na YouTubeu oko 330.000 puta, baš onoliko koliko Island približno ima stanovnika. Tu negdje, kao, Sarajevo.

I baš oni, potomci ribara sa Sjevera, morali su potopiti sve ono što smo posljednjih petnaestak godina podgrijavali kao fudbalsko umijeće. Svu tu laž Premiershipa, sve te ruske tajkune, arapske milijardere, sve te “igrače” koji su dobili desetine miliona funti a da tri čestita pasa nisu odigrali, sav taj tabloidski scum koji su na zemlju bacilli igrači druge njemačke, prve švedske lige, igrači Nantesa i Basela, klubova koji su bili važni prije nego što je svijet postao kolonija bivše britanske kolonije. Ta laž je završila u mreži Islanda. I zato im hvala.

I sretno im protiv Francuske. Kad zapjevaju svoju himnu.