Biće teško, biće 1-0

Piše: Ahmed Burić, za Radiosarajevo.ba 

Prošlu sedmicu proveo sam u Leipzigu, na Sajmu knjiga. U grad na samom istoku, jedan od najstarijih sajmišnih centara na svijetu pozvalo je nas nekolicinu s Balkana, da nas predstave, i porazgovore s nama o poeziji i prozi koju pišemo. Slušati ono što ste napisali na njemačkom, jeziku velike kulture, isprva je stvorilo malo nelagode u meni, a onda neki čudni nivo ponosa: neki pametni ljudi čitaju stihove i razgovaraju o njima, a njih je napisao praktično dojučerašnji klinac iz strme sarajevske ulice Džidžikovac, koji, pritom, nema definirano mišljenje o mnogim stvarima. Jer, pred velikim stvarima odmah raste nivo relativizacije onoga o čemu mislite. 

Ogromne hale, stotine hiljada ljudi, milioni izdanja odmah vas podsjete na to iz kako male i u krajnjoj varijanti nebitne sredine dolazite. Za ono što u nekom trenutku može izgledati najbitnije veliki svijet ne zna, i ne mari. Na pitanje o nacionalnoj književnosti i jednoj vrsti otpora koji se vidi u mojoj poeziji, rekao sam otprilike ovo: 

Drugi plan 

“Živim u podijeljenoj zemlji. Njena je podjela besmislena, baš kao što je, nakon nekog vremena, bila besmislena i podjela Njemačke u kojoj danas govorimo. Veoma mali broj ljudi u svijetu iz kojeg dolazim nema misao o vlastitoj izuzetnosti. Ne spadam u takve, jer vrijeme je pokazalo da što je više onih koji se smatraju izuzetnima – pogotovo u književnosti – ta društva i ta pisma bivaju sve više obezglavljena i više tonu u ispodprosječnost.”

Ta misao o vlastitoj izuzetnosti koja se skoro redovno kalemi na neznanje i jednostranost, u dobroj je mjeri značajka našeg svijeta. Ona otupi oštricu svake misli ili djelovanja, dotle da neke stvari učini potpuno banalnim. Stvari poput, recimo, izbora gradonačelnika ili direktorice Državne bolnice. Demagogija kojom su kao paukovom mrežom opleteni ti “slučajevi”– a objektivno, niti je izuzetan neko od predloženih kandidata, niti oni koji ih biraju – učini da ste sretni što ste bar na nekoliko dana mogli zaboraviti gdje živite, gledati knjige i uživati u drugačijem rasporedu stvari u kosmosu. 

Šta je poezija fudbalu?  

Jer, o današnjem vremenu nemam reći baš puno stvari, osim da mislim da će nas naša djeca proklinjati što smo stvorili ovakvo korumpirano društvo. Možda sam u krivu, ali tako osjećam. Ali, postoje stvari o kojima imam definirano, i stabilno mišljenje. 

Recimo, nogomet. To su, ipak, ozbiljne stvari, a ovaj tekst nastaje u vrijeme opće euforije pred utakmicu s Grčkom, i nije da ne prija kad usred promocija, čitanja i diskusija na Sajmu “uleti” i pitanje – “a, vi ste sad dobri u fudbalu, hoćete li otići na svjetsko prvenstvo?”- književnost i općenito filozofija padaju u drugi plan.  

To je sada pitanje od milion dolara, a već sutra bićemo puno bliži odgovoru. Čudo je to vrijeme, neke stvari ili pisma koja izgledaju bitno za jednu epohu, već sutra ili za deceniju više ne znače ništa.  A da me je neko, kao što nije, upitao šta bih od svih stvari volio ponijeti iz Leipziga, vjerujem da bi se iznenadio kad bih rekao: dres Lokomotive iz Leipziga, ali onaj u kojem su odigrali finale Kupa pobjednika Kupova protiv Ajaxa, na stadionu Louis Spiros u Atini. Bilo je to davne 1987., i tada smo prvi put vidjeli  elegantnog centarfora s tehnikom veznjaka. 

Zvao se Marco Van Basten, i u toj je utakmici, koju baš nešto i ne pamtim, bila je tvrda, kao što je, valjda, bila tvrda i željezna bila cijela Istočna Njemačka, dao jedini gol, mislim, prebacivši jednu jedva neupotrebljivu loptu glavom preko golmana, pogodivši kontra stranu od one na kojoj je bio golman. 

Džeko kao Sparwasser 

Mogao bih sad izmisliti da pamtim nekog igrača Lokomotive, ali to ne bi bilo fer. U svakoj zemlji imate klub koji simpatišete od drugih, a moje simpatije u Istočnoj Njemačkoj bile su na strani Dinama iz Dresdena, bez nekog osobitog razloga. Za Lokomotivu sam kasnije čuo da je bila omiljeni klub vođa istočnonjemačkog STASI-ja, jedne od najperfidnijih tajnih policija na svijetu. Ko zna, možda ima neke pravde da danas igraju u četvrtoj, regionalnoj ligi i ne predstavljaju nikakvu činjenicu u njemačkom fudbalu? Osim toga, možda su navukli prokletstvo na sebe kad su 1982. iz daljeg takmičenja u Kupu UEFA izbacili Velež, prvu i jedinu pravu ljubav, onoga što ovo piše!? 

Iz ove perspektive izgleda da Bosnu i Hercegovinu malo šta može spasiti. Ako se dalje i ne nastavi cijepati, živjećemo krizu koja će trajati još godinama. I zato nam pobjede toliko znače.

Jer, možda se, stvarno, previše značaja daje jednoj utakmici i sve ovo skupa može izgledati blesavo, ali možda bi jedan Džekin gol u mreži Karnezisa, a da, naravno, Begovićeva ostane netaknuta mogao postati onaj detalj zbog kojeg bi se pamtila neka epoha. Baš kao što je jedna od najvažnijih stvari koja se ikada desila DDR-u, tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, pobjeda njihove reprezentacije 1974. nad favoriziranom Zapadnom, Bundesrepublikom, koja će 15 godina kasnije svim tim igračima i navijačima postati zajednička domovina. Bilo je 0-1, a strijelac tog gola bio je Jurgen Sparwasser, kojeg je cijeli tadašnji socijalistički svijet slavio kao heroja. 

Na kraju, nije pomoglo, socijalizam se raspao, ali svi pamtimo Sparwassera. Neka tako bude i u petak. Neka bude teško. I 1-0.