Beograd, skice jedne kandidature

Piše: Ahmed Burić

Svaki novi put u Beograd je, nužno, i put u sjećanje. Ali, status kandidata za Evropsku uniju je i put ili barem putokaz u budućnost. Grad koji je do osamdesetih godina prošlog stoljeća bio prijestolnica, u devedesetim je, ako isključimo par časnih izuzetaka, bio aždaja iz koje je sukljala vatra na one koji su ga voljeli. U (n)ovom vremenu to je opet grad koji raste: u megalopolis na kojem je moguće vidjeti ožiljke, ali i znakove svjetla koji zrače i najavljuju moguću novu, bolju, ljepšu (evropsku!?) budućnost.

Džaba ste krečili

Nigdje više pomiješanih emocija, nego ovdje, u Beogradu. I nikada poslije rata, a posjetio sam ga u zadnjih godina desetine puta, nisam donio neki do kraja definiran stav o njemu. Nemam ga ni danas, bilo bi glupo jednu takvu, ogromnu i kompleksnu činjenicu svoditi na jednostavan stav tipa: “Beograd nas je ubijao, ranjavao, protjerivao, nemam šta tamo tražiti.” Ili, pak provincijski servilno poput nekih ovdašnjih “opozicionara” ili bivših prijatelja uvijek iznova otkrivati čari tog lijepog i velikog grada. Džaba, ne mogu. Ni suditi, ali ni zaboraviti.

“Evropski put, dobro za sve.” – odmah na ulazu u grad, taj natpis udara u oči. Visoko sofisiticirani dizajn (oksimoron ili tautologija?) pokušava opravdati pseudoarhaičnu simboliku u kojoj dominiraju dva bijela orla i četiri ocila. Na plakatu, stoji i grafit: “Dobro vama. A narod gladan.” Ne znam zašto, ali nama se u Sarajevu – iako nas, eto, bije glas da smo duhoviti, nikad nije posrećilo da imamo tako smiješne grafite kao Beograd, Split ili Mostar.

I stvarno, kad stanete pred pisoar i ugledate natpis “Primakni se, nije ti toliki” ili kad se na nekom beogradskom oronulom zidu ukaže podsjetnik na NATO udare 1999. “Džabe ste krečili”, čovjek se sjeti koliko je pravih bisera ljudskog duha prosuto po zidovima nekadašnje domovine koja se zvala SFRJ. I da se nalazi u prijestolnici komedije, barem kad je ovaj region u pitanju. E sad, nešto malo zlobe bilo bi dovoljno da se komedijom proglasi i nedavno dobijeni status kandidata Srbije za prijem u EU, ali smijali se tome ili ne – to je tako. Srbija, oficijelno, prije Bosne i Hercegovine, staje u red evropskih naroda koji imaju svoju porodicu. Ma kako ta porodica ožalošćena bila.

   

Knjižare, supermarketi duhovnosti

Što bi rekao jedan moj beskrajno duhoviti drug: - I šta ima u Beogradu? Jesu li prosrpski orijentisani? – I jesu i nisu. Zavisi odakle se gleda.

Ako se hoće suditi po izlozima knjižara, onda bi se moglo reći da su negdje na pola puta između proeksjugoslovenskog stanja i američkih sapunskih bajki o samopomoći: knjige i izdavaštvo uvijek su vrlo dobra sonda za duhovno stanje društva. Najpopularnija domaća izdanja su, uglavnom, ona koja se bave naslijeđem ostale od blagopočivše tvorevine s Titom na čelu. I odmah se zapitate ima li ovdje među pisarima, piscima i pisicama ikoga se nije očešao od Jugoslaviju i od toga izrezbario knjigu? Naravno da ima, autorima koji drže do sebe ne pada često na pamet da stvarne razloge raspada bivše zemlje mimikriziraju opisima puta na Jadran u fići, ukusa Podravkine paštete i Jupi sokova.

Drugu, najbroniju grupu ponuđenih knjiga čine priručnici za samopomoć, dnevnici očajnih i razularenih domaćica i “filozofičnih kuhara” koji samce uče kako da se hrane pod stare dane. Kad vas zapljusnu sve te knjige i kad se pred očima pomiješaju ljubičaste, svijetlozelene, akvamarin plave i ko zna sve ne kakve boje korica čini vam se da je sve to, zapravo, jedan beskonačni naslov – Jedi, moli, voli, trči, tvoje tijelo tvoj kapital, kako preboljeti ljubav, ishranom protiv raka, sam svoj šampion, anti-vodič za odgoj bebe, sam svoj i otac i majka i brat i sestra i najbolji prijatelj.

Tako su uglavnom knjižare, zapravo, marketi koji umjesto da pomažu duhovnoj obnovi, zapravo, izluđuju čovjeka. Dok dođete do nekog naslova koji vas zanima – u ovom slučaju su to bila dva “Bernardijeva soba” Aleksandra Tišme, dobitnika NIN-ove nagrade, i “Bosanski rat” nikada optuženog ratnog ideologa Dobrice Ćosića – morate se probiti kroz beskonačnu kolonu u kojoj kao armija ispod zastava stoje postrojeni: Carrie Bradshaw, Samantha Jones, Miranda Hobbes, rahmetli Stevie Jobbs, Jamie Oliver, Veljko Barbieri i Titove maserke. Svi na istom zadatku, kojeg bi najlakše mogla opisati legendarna narodna poslovica: “Kako se …, a da vam ne …”.      

Baš kao i sa perspektivom raspada Jugoslavije. Eh, pusto jugoslavensko…

A bilo nam je lepo

U bedekerima, leksikonima i ostalim oplakivanjima SFRJ, dakle, vrlo je malo krucijalnih, suštinskih razloga zbog kojih su plakale majke u Srebrenici, Vukovaru, Dubrovniku, Mostaru, Drenici ili Likošanu. Nema ničega, ili skoro ništa o Miloševićevom govoru na Gazimestanu 1989. ili o žmirenju međunarodne zajednice na pokolje u dolini Drine 1992. godine. Umjesto toga drma ex-yu rock na većini radio stanica u skoro svakom taxiju u koji sjednete, kad odgovorite na redovno pitanje –“Odakle ste?” – stižu i uzdasi srednjovječnih vozača: “A bilo nam je lepo. Kud rasturiše onakvu zemlju?”

Hm. Rasturiše? Ko rasturi? Amerikanci? Vatikan? Slovenci? Hrvati? Bošnjaci? Crnogorci? Neko iz mase?  

Ne zna se. Bolje rečeno, takozvani običan čovjek u Beogradu, uglavnom ne zna odgovor na ta pitanja.  

Danas, dvadeset godina od raspada, ispada da je besmisleno postavljati takva pitanja. Tako zagledan u prošlost čovjek se može zateći kao sopstvena karikatura, biće prošlosti kako utjeruje samo njemu bitnu istinu i pravdu. Skoro cijeli život sam proveo u borbi protiv nacionalizma, neću valjda zaglibiti pod stare dane. Što se nekad govorilo za one koji prekasno nacionalno pomahnitaju: otiš’o 1945. u četnike.

Duh između grafita

Ipak, ono što – osim prijatelja koje ne bih mijenjao ni za 99,9% pripadnika “svoje“ nacije – ne dozvoljava da se taj grad i ljudi u njemu mrze jeste i činjenica da u Beogradu postoji i uvijek je postojao onaj dio društva koji se protivio velikosrpskom ekspanzionizmu. Zato je ohrabrujuća činjenica da je na šetnji povodom devete godišnjice ubistva demokratskog premijera Zorana Đinđića dvadesetak hiljada ljudi došlo da mu oda počast. Tu povorku je vodio predsjednik LDP-a Čedomir Jovanović, čovjek neobične hrabrosti za vrijeme i sredinu u kojima živi. I, dakako, čovjek s manama, kojem desničarski protivnici spočitavaju da Liberalnu stranku vodi kao privatnu firmu (a, zar na Balkanu može drugačije?), te da je kokainski ovisnik. Bez obzira na sve, radi se o jedinom političaru koji je imao snage reći da je Republika Srpska tvorevina narasla na genocidu, čovjeka koji je pogledao u oči zločinima učinjenim u ime njegovog naroda i čovjeku koji je, na kraju, predao Miloševića Haagu.

Svi ti pomiješani osjećaji, sve to što se čovjeku desi kad se svaki put susretne s velikim brojem suprotnosti najbolje opisuje slika u kojoj Čeda J. vodi veliku povorku dok na zidovima u svakoj ulici krupnim slovima stoje ispisani grafiti:

“Dvadeset godina bastion si srpstva, sretan ti rođendan Republiko Srpska.”

Je li pretjerano reći i misliti da je duh koji je stvorio Republiku Srpsku, zapravo, isti onaj duh koji je ubio Zorana Đinđića? Možda jeste, ali duh organizacija koje se potpisuju pod te grafite Dveri ili 1389. jeste taj isti Duh mračnjaštva. Duh koji hoda između tih grafita u Đinđićevu počast je onaj zbog kojeg se treba nadati da sve nije trajno izgubljeno. I da je kandidatura Srbije za Evropsku uniju, na kraju, zaslužena. Kad već živimo u vremenu u kojem se stvari moraju tako mjeriti.