Admiral

Ovo siromaštvo, koje ima okus divlje jabuke,

vodi ljubav sa dosadom i porokom.

Ovo siromaštvo odista pleše u ritmu

glasa Božijeg u mojoj savjesti.

Divovski riječni tok siromaštva koji

u filcanom centru Gvatemale prodaje voće i povrće,

nakite od kamena i parfeme – i mrtav ću da pamtim!

(Mada mi je u zagrobnom životu ostalo da puno prekucavam.) 

(Admiral Mahić, Pismo Zuki Džumhuru) 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Vijest o Tvojoj smrti, Admirale, zatekla me je u Skoplju. Na pola puta između Sarajeva i Istanbula, bio sam pomalo slab od dugih puteva, i pogođen viješću o Tvojem odlasku. Ta vijest stigla je nekako uporedo s posthumnom promocijom knjige prerano otišlog kolege Igora Isakovskog. 

Igor je, kako znaš, otišao 15. decembra prošle godine, imao je svega 44, i njegova supruga, djeca i prijatelji objavili su knjigu koju je bio dovršio malo prije nego je zauvijek zaspao. Bio sam jedini “stranac” tu, zajedno s pjesnikom Tihomirom Jančovskim na licu mjesta sam preveo dvije Igorove pjesme, i pročitao ih ljudima koji su bili dirnuti ovim gestom pažnje. No, ono što nisu mogli znati, jeste to da u tom trenutku to nisam bio do kraja ja. 

Bio sam Ti, odnosno ono što sam od tebe naučio, a to je da poezija treba i mora reagirati odmah i sad, i da ne treba čekati nikakve puteve, prilike, kanone i priznanja. Nego treba teći, onako kako život teče, pa dokle je zapisano i suđeno da će doći, dotle i oteče, kao i kaplje svih nas, što kao kap dođosmo, i kao kap odlazimo s ovoga svijeta. 

Ti nisi bio predodeđen za kapi, za potoke, za malu vodu. Tvoje ime je, zapravo, odavalo karakter, ali to je trebalo znati pročitati. Od nekoga ko je imao tu (ne)sreću da se zove kao neko ko ima vladati morem, a iz zemlje je koja nema mora ni toliko da se dva broda čestito mogu okrenuti, ne smiješ ni očekivati da pažljivo vodi svoj život i karijeru. Da prosipa svoju zlobu po novinskim feljtonima, ili bez daha traži dodatna priznanja, da naplaćuje i patriotizam i kolaboraciju s neprijateljem. 

Ne, neko takav mogao je biti poput velike rijeke, koja je svoj talent sabrala u 14 knjiga poezije, nudila i rasipala onako kako se život troši – boemski, sarhoški, pjesnički – onako kako smo zamišljali da su živjeli prije nas Jakšić, Ujević, Strniša ili Ćatić. Jer, svi - i pored puste želje za beskrajnom originalnošću, makar i podsvjesno - ponekad kopiramo. Tako sam, eto, i ja kopirao Tebe, i to na dan kad si otišao. Znam da mi ne bi zamjerio, ti si davno bio oprostio sve i svima, i zato mi je i bilo teško, i nisam mislio ni izaći na binu da gitarist Toni Kitanovski, jedan od onih koje bi ti sigurno , s punim pravom zvao “genije” nije očima pokazao da trebam. Tako se valjda sklapaju prijateljstva, detaljem, skrivenim znakovima da znam nešto što i ti znaš, da postoje zajedničke emocije, zajednički strahovi, patnje i radosti. 

Spori su, ali me prate

Ti, Admirale, nisi krio mnogo. Ustvari, nisi krio ništa. Uvijek bi rekao do koliko si sinoć ostao, s kim si bio, koliko ti je – ako je uopće – para ostalo… Tebe kao da nije bilo strah društvenog podsmijeha i prijezira koji stigne nas što se bavimo tom uzaludnom rabotom da riječima eventualno prekrajamo ili popravljamo svijet. Kao da si bio otporan na tu kletvu šutljive mase, što u čaršijama obilježenim lukavošću Orijenta, tu kaznu kojom sredina koja, obično ne razumije čime se taj pojedinac bavi, odredi kao kaznu. Sad mi se čini da razumijem i zašto si mnogo ljudi pozdravljao i nazivao “genijima”. “Gdje si, genije?”, “Vidi, ovo je genije taj i taj”, znalo je zazvučati jutrom oko Dva ribara ili uvečer u Zvonu i ja bih se ponekad lecnuo od toga. I znao bih ti to reći, ili spočitati.

Sada, Admirale moj, shvaćam da sam bio u krivu, i molim da oprostiš: jer bio je tvoj način da okolini koja baš i ne mari za ljude poput tebe, poput nas, kažeš da je svaki čovjek jednako vrijedan i da svojim bićem ili svojim radom doprinosi zajednici, kako to najbolje umije i zna. To je bio i tvoj otpor tome da se tvoj grad, Sarajevo, u umjetnosti skoro redovno klanjalo nekakvim poduzetnicima koji su svijetu prodali vanjsko blještavilo (ili prljavštinu, ili tragičko-humoristički paradoksalizam) našeg okruženja, a nije marilo za one koji imaju - ideju. Ti nisi imao luksuzno opremljene knjige ili velike eseje u pohvalu tvojega pjesništva (neki od tekstova o tebi zlobno su bili napisani da bi se drugim pjesnicima nabilo na nos to što imaju), ali si najbolje od svih uhvatio tu sarajevskost, tu prokletu dvojnost s kojom mnogi od nas žive i umiru, taj istovremeni dar i prokletstvo što nas na svakoj tački svijeta drži vezane za taj grad, a opet dok smo u njemu, budi u nama teški prijezir, za njega i sebe same. Tu si, Ti, bio Admiral, i tek sada ti to valja priznati. 

Što se mene tiče, ja sam ti sve priznao davno. Još onda kad si u Domu pisaca, Emiru Kusturici koji je tada kenčijao sa svojom svitom i šakama ubjeđivao one koji su drukčije mislili o problemu Jugoslavije – a nisu se ništa pitali – poručio: “Ovo je kosmos, nije štala.” Kako prokleto tačno! Otada, raspao se cijeli naš kosmos, raspršio u čestice, od kojih su neke ostale u crnim rupama, a neke poput linija i zvijezda na admiralskim naramenicama, ostale da sjaje. 

Drugi detalj, zapravo, otkriva suštinu. Na vijest o Tvojem odlasku zapisao sam na društvenoj mreži jedan od Tvojih stihova: Spor sam, ali me prate. Bio je to, vjerovatno, odraz mog stanja, i potpuno sam smetnuo s uma da sam napisao pogrešno, da treba stajati: Spori su, ali me prate. Ustvari, bit poezije, bit svake umjetnosti jeste u tome da se nečija ideja ili misao transponiraju u ono što je misao onoga ko gleda, čita ili sluša, i identificira se s tim. Zato si ti Admirale, pobijedio. 

Među onima koji će te ispratiti na posljednji put mene neće biti, ali ću, obećavam, kad stignem na obale nekoga mora saviti brodić sa tvojim stihovima, u nadi da će ih neko nekada pročitati, i biti bolji prema ljudima. Što je bilo tvoje poslanje, i tvoja religija. 

Zbogom, Admirale, tvoji su brodovi zaslužili ocean, miran kakav je bio glas u tvojim pjesmama, i velik kakva je bila tvoja duša. Adio, Stari.