A đe, jadan, gay parada u Crnu Goru?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Dođe tako vrijeme odmora, a i nakupilo se godinica, pa čovjek više nije ni za kakvih velikih eksperimenata što se putovanja tiče. Kad gleda one plakate po gradu – Tunis, Turska, Grčka – svaki put sebi kaže da je jeftinije i bolje negdje drugdje, da bi konačno trebalo vidjeti tu Hurghadu ili lješkariti u valjda najvećem bazenu na svijetu (nije sigurno, ali tako izgleda), u Marmarisu, no srce uvijek ode na Jadran. Čovjek nekada i ne bira put, već put njega, pa završi otprilike gdje i mnogo puta dotad, u malim mjestima srca svojega, baš kao u onoj genijalnoj pjesmi Tina Ujevića, koju je još genijalnije uglazbio Arsen: u slutnji, u čežnji/ daljine, daljine/u srcu, u dahu planine, planine/ malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga./ I blijesak slavna šestopera/ i miris, miris kalopera/ tamo, tamo da putujem/ tamo, tamo da tugujem;/da čujem one stare basne/da mlijeko plave bajke sasnem/da više ne znam sebe sama/ ni dima bola u maglama.  

Ove godine je zapalo da se prvo provjeri jug, odnosno Crna Gora, nova (omiljena) destinacija Bosanaca, otkad je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, i “postavila” (nikom do kraja jasne) regule za ulazak nosilaca pasoša sa trouglom i zvijezdama.

Nas i Rusa 300 miliona

Elem, u Budvi već skoro četvrt stoljeća postoji Grad Teatar, festival koji pokušava objediniti razne grane umjetnosti, i “razvijao” se uporedo sa onim kako se mijenjala politička platforma Crne Gore u posljednje dvije decenije. Budva, “mala Venecija” dugo je bila ekskluzivno beogradsko ljetovalište, neka vrsta najisturijenije srbijanske tačke na južnim morima, a danas je, pretežno, ruska. Meniji, oglasi, ponude, reklame sve je uredno na ruskom, tu i tamo probije poneki drugi jezik, ali ulicama, kalama i portama odjekuje: Здравствуйте, Ничего, ничего, пожалуйста, što polako ali sigurno domaćine dovodi to tačke ključanja, koji (opet polako) shvaćaju da je dobar dio obale postao rusko vlasništvo, i da su povoljni uslovi kupnje u posljednjoj deceniji značajno izmijenili izgled grunta u zemlji “đe se nebo s planinama spaja”. Neko pametan, biće da je to bio Marko Vešović, jednom je napisao da su Crnogorci velemajstori da sve svoje mane, u jeziku pretvore u vrline. A neko ovakav, ko ovo bilježi, najviše uživa upravo u tome.

“Vala, da vi pravo rečem, liberalni kapitalizam niđe na svijet nije uspio bez u Crnu Goru”, saopštava svjetsku misao simpatični vozač Vesko. “Fabrike i preduzeća propale, privredna je koma, ali se držimo ka da smo najbogatiji u Evropu.” Ispada, dakle, da je najvažnija privredna “grana” – turizam. U kojem se Crnogorci snalaze kao riba u vodi, iako je najčešći naglasak sobarica i spremačica – bosanski. Uz seobe gostiju, uvijek se odvijaju i migracije radne snage, a kako smo mi i zvanično najsiromašniji u Evropi, onda je selamet kad se može, barem ljeti otići raditi u Montenegro. Slovenska plaža , legendarno naselje građeno u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i nagrađeno svjetskom nagradom za, zaista, sjajan projekt, još je uvijek zlatni rudnik: pune uličice ruske srednje klase ostaviće koji euro da se preživi zima, i onda “Jovo nanovo”, opet u sezonu koja bi – kad bi se računali samo klimatski uvjeti i ne bi bilo krize- komotno mogla trajati pet mjeseci.

Violentni Dinaridi

Ta i takva Budva trebala je biti i domaćin prve gay parade u Crnoj Gori. I bila je, uz tradicionalne manifestacije dinarida violentnog tipa (koji su isti u Splitu, Sarajevu ili Beogradu) i koji na “pederima” i “lezbijkama” pokazuju svoju nacionalnu pravovjernost. Objektivno, bit svake diktature, a pogotovo ovih balkanskih, je u tome da se pojedincu ili pojedinki ne dozvoli da sam(a) izabere identitet (ma šta pod tim neko podrazumijevao) nego da, majčin sine (ćeri), budeš šta ti se kaže i da služiš za produženje vrste i očuvanje tradicijskih “ vrijednosti”.

Tako je (bilo) i u “Budvu” gdje su se navijači ujedinili pod (pod hoćeš - nećeš opet duhovitom, ali seksističkom parolom) “mi smo đeca podgorička, svima nam je mila p…a.” Bilo je gađanja jajima, dimnih bombi, malo nagurivanja s policijom, ali je parada, barem na simboličkom nivou, održana. Klasika, reklo bi se, baš kao iz gore navedenog poučka: nije bitno šta misliš, osjećaš ili zastupaš, bitno je šta ti je među nogama. Iako, oni duhovitiji koji vladaju  mentalitetskim smicalicama će vam uredno saopštiti da je prava granica Srbije i Crne Gore tamo “đe prestaje j… je keve, a počinje psovanje oca u vrh g….e.“ Baš kao u vicu u kojem otac na Cetinju pita trojicu sinova:

A đe ste to krenuli?
Oni odgovaraju:
A, tata, jadan, na gay paradu.
A otac čuvajući ognjište, mudro zapovijedi:
A , vala će jedan ostati kući, da j… oca!

I tako će se nizati vicevi, šale i istinite anegdote, i nadamo se, pomalo srušiti homofobična barijera i u toj oazi muškosti i epske tradicije, ali u svemu tome ima nešto super dijabolično, nešto što uvijek pomalo “đevojci (gay paradi) kvari sreću.” A to je činjenica da se u jeku turističke sezone u centru ponude pravi predstava, čiji bi osnovni sadržaj morao biti utemeljen u ljudskim pravima, a ne u show businessu, što je u Budvi u dobroj mjeri bio slučaj. Da se još nešto razumijemo, onaj što ovo piše, uvijek će podržati pravo svakoga da izabere šta želi biti, i uvijek biti na strani LGBT populacije u odnosu na boksere i navijače, ali se ne radi samo o toe. Radi se (i) o tome da se ovakve predstave koriste i za skretanje pažnje javnosti sa ozbiljnijih i težih problema.

Kao što je, recimo, činjenica da ulaz na najljepšu plažu u Crnoj Gori – onu na Svetom Stefanu, košta 75 eura dnevno – i da prosječan turista , bio gay, mačist, biseksualac ili običan jebivjetar – to sebi nikada neće moći priuštiti.

Zato, uz sav prijezir prema onima koji gađaju povorke, treba nekad malo i razmisliti. Ili je stvar otišla odakle joj povratka nema, i nikada neće biti?