5 W gospođe Sebije

Ko zna, a krhko je znanje, ali možda se sjeća da ovo što se danas dešava s Kliničkim centrom u Sarajevu i novom direktoricom Sebijom Izetbegović, počelo je davno, još nakon, takozvanih, prvih slobodnih izbora u jesen 1990. Tada su, naime, nadolazeće stranke s nacionalnim predznakom, kako bi mobilizirale narod skovale plan kako treba “duboko ući u pojedine profesije”: glavne ciljne grupe bile su zdravstvo i školstvo, odnosno, univerzitet, jer “su to ljudi koje narod najviše treba”. Rečeno – učinjeno, prvi predsjednik HDZ-a bio je ljekar, zvao se Davor Perinović, predsjednik SDS-a bio je sad čuveni psihijatar Radovan Karadžić, s alter egom Dragana Dabića, dok je predsjednik SDA (p)ostao Alija Izetbegović, po zanimanju pravnik, koji će se na kraju pokazati vrhunskim inženjerom ljudskih duša. I on se bio okružio ljekarima: Naim Kadić, Abdulah Konjicija, Maid Hadžiomeragić neka su od imena koja još uvijek stoje pohranjena u vremenom istrošenom hard disku, kako se oslovljava ljudski mozak u modernim vremenima. Bit će da su negdje u to vrijeme udareni temelji razaranja, ili novog shvatanja profesija. ljekari više nisu bili poštovani članovi društva u kojem ste, ako ste držali do sebe morali znati kod su Prohić, Šimić, Kafka, Nedo Zec, Ernest Grin ili Blagoje Kovačević, a poznanstvo s nekima od njih, i njima sličnima, nije donosilo nikakav materijalni dobitak, ali jeste ugled u društvu. E, ali to je bilo prije. A prije je bilo svega.

Konferencija za štampu koju je prije nekoliko dana održalo novo vodstvo Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu, zapravo je epilog prakse u kojoj je politika pretvorila javno u njihovo. Tu se moglo vidjeti svega i svačega, lošeg humora, poltronske “zaštite” jačeg od slabijeg, mediji su se poigrali s ekavicom Al Jazeerine novinarke, malo nešto kukali o samovolji i bahatosti, a konkretna pitanja kakvo je bilo ono Avde Avdića, izgubila su se u prijevodu između stopostotnog kabadahiluka voštanih figura koje su sjedjele oko Sebije Izetbegović i mirenja novinara da je naša profesija, kao uostalom i ljekarska, nepovratno uništena trkom da se uhvati kakav gaf. A takvih je kad je narečena lekarka u pitanju koliko ti bog hoće. Trebalo je, dakle, samo postaviti onih “običnih” pet pitanja (5 w, who, where, when, what, why) koja se uče kao abeceda osnovnog uratka našeg posla. Da ne bude zabune, a i da se ne misli da držim kakvu lekciju ne d’o bog, ne znam ni da li bih ih, zbog atmosfere i naelektrisanosti, i sam postavio da sam bio tamo, ali da je cijela zajednica zakazala, bome jeste i to valja priznati.

Dakle – gdje?

U Sarajevu. U gradu koji je od heroja pristao biti niko i ništa.  

Kad?

Od kraja rata, pa do danas, dakle 2017. godine.

Ko?  

Sebija Izetbegović (Podgorica, 1960.), doktorica, ginekologinja, redovna profesorica Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Supruga predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, i kao takva vrlo prominentna u političkim krugovima. Njezina profesura osporavana je od kolega jer za pristupanje višim stepenima nije imala dovoljan prosjek ocjena. Stručnjaci iz njezine oblasti vrlo često potežu uvjete u kojima je stekla specijalizaciju i doktorat. Oni koji je poznaju tvrde da je osvetoljubiva, ambiciozna i slavoljubiva osoba, a čak joj i neprijatelji ne odriču organizacijske sposobnosti. Između ostalog, bila je direktorica Opće bolnice koju je željela ukinuti i pripojiti Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu, ali su joj se ispriječili radnici te ustanove i zakonski okviri. Koji su prekršeni i u slučaju njezinog postavljanja na mjesto generalne direktorice UKCS-a.

Šta?

Sistem zdravstva koji u ovom trenutku ne može funkcionirati na dosad poznatim premisama. Rastureno društvo u kojem politički diktirana “ekonomija” za privatne džepove pljačka zajedničko dobro. Duboko u tim “poslovima” Izetbegovićeva vodi politiku ubijanja više muha jednim udarcem. S jedne strane želi zavesti strahovladu u bolnici koja će, jednim dijelom zastarjela, a jednim neadekvatno organizirana morati potražiti spas u nekoj vrsti restrukturiranja. Kada god krene reforma zdravstva gospođa Izetbegović sebe vidi u prvom ešalonu dobitnika tranzicije, tamo gdje već odavno sjedi njezin muž. Pa, ili u Europu ili u Tursku. Možda postoji i treća opcija, eventualne kazne za ono što čini, ali u ovom trenutku na vidiku nema nikoga ko bi to mogao učiniti.

Kako?

Spregom javnog i privatnog na štetu javnog. Atmosfera općeg beznađa, siromaštvo, trka za profitom, farmaceutski lobiji, interesi krupnog zdravstvenog kapitala iz inozemstva, poglavito Turske, samo produbljuje ionako složenu situaciju u zdravstvu. Restriktivne mjere su, zapravo, paravan za uvođenje vlastitog sistema: uručivanjem otkaza poznatim ljekarima i osoblju pokazuje se čvrsta ruka. Iako valja reći da je jedan dio takvih mjera opravdan jer se znatan broj ljekara izgubio između rada u privatnom sektoru, univerzitetskih obaveza, shodno društvenom trendu bagatelizacije odnosa prema poslu. Nova organizacija provodi se preko srednjih kadrova (politički sklonih opciji kojoj pripadaju Izetbegovićeva i njezin suprug), a kako god završi njezin mandat, ona će se biti spremna pokazati lučonošom na kraju tunela. Dug Kliničkog centra u proteklom periodu narastao je na 100 miliona dolara, a direktorica se hvali kako je polovinu već sanirala. To vas vjerovatno čudi ako znate da je bivši dugogodišnji direktor Faris Gavrankapetanović, pod čijim je vodstvom napravljena većina duga, također, bio iz iste političke partije SDA. Dug bi, dakle, trebao vratiti onaj ko ga napravi, ali u ovom slučaju to neće biti do kraja tako. Oni će vratiti koliko oni budu htjeli, a ostatak će prikazati kao vlastito učešće u spašavanju UKCS-a.

A dug ćemo vratiti mi građani.

Zašto?

Zato što joj se može. I što nema nikoga da bi tome stao na put.

A, ima i zaključak. On se preporučuje kad se saopće činjenice. Ima, dakle, neke pravde da oni koji su nam krenuli kopati grob prije 25 godina – u ovom slučaju politički, silom inaugurirani dio ljekarskog ceha – nad glavu stave i nišane, ili neke druge nadgrobne spomenike.

Groblje i bolnica, barem u Sarajevu, nisu daleko.