11 Veličanstvenih

I evo Mundijala: sve nade, sve čežnje, i sva nestrpljenja su konačno gotova, kad večeras u 22 sata kapiteni Thiago Silva i Dario Srna izaberu strane počet će dvadeseto, jubilarno, Svjetsko prvenstvo. Na svim stranama svijeta slavit će se majstorije velikana, sjećat ćemo se poteza koji su obilježili tekme. Poneko od nas će se sa sjetom prisjetiti i one velike misli da prosječan ljudski život na ovoj planeti iznosi šesnaest svjetskih prvenstava, pa se malo presabrati i reći da ako sve bude u redu i po redu, onom što ovo piše ostaju još četiri.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ah, šta ćemo, dug je život veliki vrag ili što bi rekao legendarni Grunf iz Alan Forda bolje živjeti sto godina zdrav, mlad, lijep i bogat, nego bolestan, siromašan, ružan i uz to star.

E sad, to star, manje – više, ali jedna stvar je duboko probudila sjećanje: Brazilci, skloni pretjerivanju u svemu, a pogotovo u nogometu, objavili su spisak najvećih svih vremena, Selecao Brasileira de todos os tempos, što, otprilike, za današnje vrijeme može biti ekvivalent spisku najuvažavanijih antičkih pisaca i filozofa u helenističko doba: naravno, da prvo što upada u oči jeste da ta dva spiska sadrže jedno zajedničko ime: Socrates.

Vilenjak Sokrat i veseli bekovi

Prvi, onaj antički bio je filozof čiji je utjecaj možda bio i ostao najveći u odnosu na ono što (ni)je objavio, odnosno ono što je sačuvano. Tako, nekako, je bilo i s imenjakom, kojeg nismo mogli previše gledati, ali koji je bio neka vrsta uspravnog hidalgoa, viteza na terenu, koji je izgledao kao da ne pripada tom fudbalskom, i uopće ovom svijetu. Uspravan kao jablan, liječnik po zanimanju, lijep kao grof Monte Christo, i pomalo izgubljen kao Don Quijotte, Doctor Socrates je zapravo bio tragična figura, boem kojeg je ciroza jetre odnijela nedavno. Sličan stil života odnio je još jednog velikog, magičnog driblera Garrinchu, za kojeg sam Pele kaže da je imao najčudesniju fintu svih vremena, uvijek istu, onu koja uvijek pali.

Osim njih trojice, mjesto u imaginarnom Panteonu našli su Carlos Alberto Torres (mi u Evropi nismo ga mogli mnogo vidjeti), ali morao je biti zvijer da bude prije Cafua. Onda Junior, jedno vrijeme suigrač našeg Bake Sliškovića u Pescari. Vjerovatno “najveseliji” lijevi bek svih vremena, tehničar koji je znao lopte da bi u svakoj drugoj reprezentaciji na svijetu bio fantazista, osim eto u Brazilu. Zatim Bellini, komandant one odbrane koja je “šišala” sve u pedesetim i šezdesetim, I golman te generacije Gilmar. Red umjetnika počinje s “plavom strijelom” Zicom, kojem su navijači Flamenga spjevali pjesmicu koju je kroz suze, na njegovu oproštaju otpjevalo 80.000 ljudi: “Ko odlazi ostavlja ljubav svu / za sve što dade u dobru i zlu / zato neka ne zaplače niko/kada bude otišao Zico / Zico, Zico zašto suze liješ / ko ostane u srcima našim / nikada otišao nije.”

Huuuu, a kakav je velemajstor bio Falcao, i sada pamtim svaki detalj njegovog lažnjaka za gol protiv Italije, kad je iz “kadra” istjerao cijelu odbranu azzura. Za 11 najvećih tu su još Thiago Silva, hhm, tu bi se svašta imalo dodati, ali dižu se krila sadašnjoj reprezentaciji, te dvojica najhladnijih među neumoljivima: Ronaldo i Pele. Dvije“zmije”, svaka na svoj način.

E, sad koliko poznavatelja i onih koji se time smatraju, opravdano ili ne, toliko i vječnih listi. Romario je ipak “povezao” dvije, ako ne i tri velike generacije Brazilaca, za Roberta Rivelina sam Diego Maradona tvrdi da na vrhuncu karijere nije bio slabiji igrač od Pelea, a svi koji su gledali onu veliku ekipu iz 1958. reći će da stvar ne bi išla tako magično da nije bilo Vave. I još sva sila majstora poput Toninha, Bebeta, Roberta Carlosa…

Brazilci nemaju šta brinuti, oni imaju materijal za barem pet vječnih listi.

Iskustvo, majka znanja

A šta je s nama? Ima li nezahvalnije zemlje za tu vrstu “posla” od Bosne i Hercegovine? Samo dvadesetak godina postojanja reprezentacije, svakako, niti može biti dovoljno, niti relevantno vrijeme za all-time liste, ali valja znati da život ne počinje s međunarodnim priznanjem i da je veliki broj bosanskohercegovačkih igrača dao više nego značajan doprinos reprezentaciji Jugoslavije. Kako BiH, nominalno, nije imala člana velike četvorke i kako su igrači iz naših klubova uvijek bili zakidani za nastupe u jugoslavenskoj reprezentaciji, ni brojevi nastupa za reprezentaciju nisu baš do kraja relevantan pokazatelj.

Subjektivni izbor koji slijedi rezultat je raznih metoda: od prvih vožnji biciklom i slušanja radija, do priča koje su se prenosile s koljena na koljeno, do onoga što pamtim, a to su već dobre četiri decenije. Uz napomenu: to je “ekipa” koja bi se mogla sastaviti do 1992., dakle do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.

Dakle, na golu te imaginarne svevremenske ekipe stajao bi Enver Marić, “Bronson iz Mostara”, čovjek kojeg bije glas da je i kao trener bio spremniji od većine svojih igrača. Za desnog beka vjerovatno nikad nije ni bilo dilema, Mirsad Fazlagić je u svoje vrijeme bio kralj. Za lijevog je izvjesno da bi se prezivao Hadžiabdić, ali je pitanje da li bi to bio onaj Željin – Enver ili Veležov – Džemal. Oba su bili reprezentativci, prvi je bio britkiji, u jednom smislu konkretniji, a drugi je igrao finije, “mogao i u napadu.” Glas za drugog, nesumnjivo jer svaka je ljubav divna, ali je Velež – prva.

Za one nepopravljive, uvijek je bilo jasno da se reprezentacija, ma kakva ona bila, ne može voljeti kao klub. Dva centarhalfa u ovoj priči bili bi pokojni Josip Katalinski i Faruk Hadžibegić.

Prvi je jednim detaljem obilježio živote miliona ljudi, zabivši gol u Frankfurtu kojim je Jugoslavija otišla na Svjetsko prvenstvo 1974., a drugi je Faruk Hadžibegić, koji je bio kapiten te iste ekipe 1990. godine. Neuporediva konstanta, recimo, u poređenju s današnjim kapitenom Spahićem. A potrefilo se, eto, da igraju isto mjesto.

E sad, za kako se nekad govorilo kontrahalfa, odnosno kako se danas zove zadnji vezni, ima veliki broj kandidata. Safet Sušić je govorio da se najbolje osjeća kad mu je iza leđa Mehmed Baždarević.

Pape, me(h)lem

Oko današnjeg selektora, zaista, ne treba imati dilema: kad bi Safet Sušić upola bio trener kakav je bio igrač, Bosna i Hercegovina bi igrala u finalu. Najbolji igrač u Jugoslaviji, i Francuskoj, najbolji stranac u povijesti PSG-a. Još jedan bivši selektor BiH Baka Slišković, bio je potencijal za najviše domete, ali ga je zabavni život uvijek previše zanimao. Duško Bajević jeste bio (centarforska) veličina, ali valja znati i činjenicu da se njegov prethodnik Muhamed Mujić, kažu očevici, nije imao s kim porediti, i to u vrijeme u kojem su reprezentacije u prosjeku igrale tri puta manje utakmica nego danas.

Svako ko je gledao Mišu Smajlovića, reći će da je bio čarobnjak, a Osimov nadimak Štraus govori sve o tome kakav je igrač bio. Nema starijeg “pitara” koji neće reći da je Vahidin Musemić bio sve, baš kao što se ni Predragu Pašiću ne smije odreći da je bio vanredno lijevo krilo, rano polomljeno teškim povredama.

Eto, onda, ako mora i te liste: Marić, Fazlagić, Hadžiabdić, Katalinski, Hadžibegić, Baždarević, Sušić, Slišković, Bajević, Mujić i Ivica Osim.

Ako se slažete, dobro jeste, a ako imate svoju – još bolje.  Pa , neka Mundijal počne. Nas čeka naših sadašnjih 11 veličanstvenih. Za vječnost.