11 (Pro)teza za njemačko finale

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Evo, konačno, i ovoga što ovo piše “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji.” U nogometu. Za nas koji nešto malo utjehe i filozofije tražimo u fudbalu, stvari su jasne. Klupska sezona završava 25. maja, na bivši Dan mladosti, a centralna manifestacija, odnosno  kako se to nekad zvalo – “slet” – održaće se u kolijevci. Na londonskom Wembleyu, u epskom srazu uvijek mrskog Bayerna iz Munchena i uvijek drage Borussije iz Dortmunda. Ali, mi ovdje nismo zbog navijačkih strasti, nego zbog “objektivnog” sagledavanja činjenice da prvi put u povijesti za najviše evropsko odličje igraju dva kluba iz “Alahove kancelarije”, kako je jedan izbjeglica iz Sandžaka nazvao (SR) Njemačku, svoju najnoviju domovinu. 

Evo, dakle, “teza” zašto je njemačko finale sevap i đaiz za sve nas koji smo se umorili od današnjeg rasporeda fudbalske (ne)pravde na ovome svijetu. Pa, hajdemo redom: 

- Glavni nedostatak današnjeg fudbala je materijalizam, i potpuno je zanemarena njegova idealistička strana. Jer, niti su “Ford”, “Heineken” i Master Card “omogućili gledanje Lige prvaka” kako nam se stalno servira u reklamama koje cjepkaju utakmice, niti su preveliki novci u igri oko bubamare garant vječnog razvoja ove igre. Suština, dakle, nije u tome da kraljevska blagajna ili šeikov novčanik istovare svoj sadržaj, nego da se stalnim radom i istraživanjem dođe do modela koji promišlja i vodi naprijed. To je, na različite, načine uspjelo i Bayernu i Borussiji i tu je (današnja) veličina njemačkog fudbala. 

Dominacija

- Pitanje istine u fudbalu je pitanje njene dokazivosti na terenu. Dakle, nije pitanje šta je moglo biti, nego šta je bilo: u dvije utakmice, Borrusija je nadigrala Real i u 60. minuti meča na Bernabeu trebalo je biti 0:2, jer je Lewandovski pogodio prečku da se i sad trese, a Gundogan promašio zicer koji se ne fula ni u školskom dvorištu. Ipak su se do kraja morali spašavati. Bayern je, poput, Sulejmana Veličanstvenog u svoj vakat, prošao Nou Campom, i sa 0:7 u dvije utakmice pokazao da se protiv njih ne smije piti vruć hladne vode i hodati bos po pločicama. Insan se može prehladiti. 

- Materijalističko učenje o promjeni okolnosti i vaspitanja zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam vaspitač mora biti vaspitan. Dobro, za Mourinha se baš i ne može reći da je vaspitan, a za Tita Villanovu, koji je vaspitan, se neko nekad mora upitati - who the f..k is Alice!? Tempiranje forme je jedan od glavnih zadataka svakog trenera, a Heynckes i Klopp su pokazali da su taj zanat davno izučili. Tako se dolazi do revolucionarne prakse.   

- Rivalitet Reala i Barcelone klasičan je primjer (samo)otuđenja. Udvajanja svijeta u jedan merkantilistički svijet (Real) u kojem se može kupiti svako na svijetu, i jedan koji se uvjetno može nazvati  socijalno – nacionalnim (Barcelona), koji je, praktično, obesmislio koncept nacionalne Lige. Jer, čelnici Valencie i Seville i ostalih klubova u Španjolskoj odavno kukaju da je rivalitet ova dva kluba uništio sve ostale. Dobro, svugdje na svijetu postoje jači i slabiji, ali da jači ovoliko tlači, malo je previše.     

- Svijet ne počinje od danas. Uključimo malo apstraktno mišljenje. Sjećate li se možda 1999.? Realu je trebalo četvrt stoljeća da se, konačno, dokopa evropske titule. Na Amsterdam Areni su golom Mijatovića dobili Juventus. Ko je tad bio trener Reala? Jupp Heynckes, naravno. Koja je onda pamet smislila da ga u Bayernu nakon ove sezone treba zamijeniti Guardiola, i to za 19 miliona eura? I koja je najava njegovog prvog poteza kod Bavaraca? Da će otpustiti Robbena, koji je sve samo ne simpatičan, ali koji je najzaslužniji za ovakav let Bayerna. 

- Previše se suštine (fudbalskog) svijeta danas svodi na to da neko treba biti “simpatičan”. ‘Ajd dobro, Guardiola možda to (većini) jeste, ali čovjeku ne treba pripisivati zasluge i za ono što jeste, i ono što nije učinio. Temelje ove i ovakve Barcelone udario je Frank Rijkaard, na nasljeđu koje su mu ostavili dva Holanđanina, Michels i Cruyff i jedan Englez: veliki doajen, rahmetli sir Bobby Robson. Klopp dolazi iz jedne druge škole i kulture, bio je u “cvajti” s Mainzom i od njih stvorio respektabilnog bundesligaša, a  nedavno je priznao i to da je sve što zna naučio od jednog Bosanca – Željka Buvača, koji mu je i danas asistent.  Pa, ko onda tu treba biti simpatičan?

- Sav je nogomet bitno praktična stvar. Zato, u ovom trenutku treba podržati da njemački klubovi nisu izmišljali igrače koje treba zakititi desetinama miliona eura (razne ublehe tipa Carroll i Balotelli), nego tražili recept prema kojem će sagraditi novi model. 

- Taj model je osjećanje da se kuća gradi od temelja. U oba njemačka kluba okosnicu čine domaće snage, a pojačani su ne preskupim “legionarima”. Tu je Borussija bolji primjer: Weindenfeller, Kehl, Hummels, Gotze, Reuss, plus Poljaci Blascyzkowski i Lewandowski, ljudi koji su dojučer jeli mršav kruh u komšiluku - Legiji iz Warsawe i Lechu iz Poznana. A sjećate li se kakva je lola, varalica, dilber i džiber bio Mario Mandžukić u zagrebačkom Dinamu? Danas je jedan od najboljih evropskih napadača, koji gine za svaku loptu. 

- Ne treba biti nepravedan prema Španjolcima i Kataloncima: oni su toliko puta pokazali ko su i šta su da ih se ne smije “špotati”. Ali, čini se da je najviša tačka do koje su mogli doći iza njih. Xavi i Iniesta jesu unaprijedili igru, ali ne zaboravite: uvijek im je trebao jedan bolji od njih (prvo Ronaldinho, poslije u reprezentaciji Silva, a u klubu uvijek Messi) da se ta igra održava na tom nivou. Real je nešto drugo, a Bayern, opet, nešto treće. U pravu će biti oni koji će reći: “zar Bayern u Njemačkoj nije ono što i Real u Španjolskoj,  postcrvena Zvezda koja kupuje da oslabi druge? Jeste, ali zato smo za Borussiju. 

Navijači kao temelj uspjeha

- Vjernost navijača je temelj svakog kluba. Od 10 najposjećenijih stadiona u Evropi, Nou camp jeste prvi, ali je pet njemačkih. Još je svježe sjećanje na derbi 2. Bundeslige u kojem su se sastali dva bivša prvaka Kaiserslautern i Borrusia iz Monchengladbacha. Na stadionu je bilo 52.000 gledalaca. Većina prvih evropskih liga može samo sanjati tu posjetu. I tu su Nijemci najveći: od 1956. godine u subotu u 15 i 30 (za tv su učinjeni ustupci da se jedna utakmica igra petkom, a dvije nedjeljom), ide se bodriti svoj klub. I tu nema odustajanja. Huk i slika sa južne tribune u Dortmundu veličanstveni je doživljaj, kažu svi oni koji znaju o čemu se tu radi. A radi se o ljubavi. 

- Svi različito tumače fudbal, ali stvar je u tome da se on stalno mijenja nabolje. A i da se malo “zasoli” Englezima koji uvijek kad se hoće pohvaliti, rade to na račun Nijemaca: “We have won two World Wars and one World Cup” – kažu oni podsmijevajući se. Na Wembley stižu Bavarci i Vestalke, pa .com opanci .com obojci. I na veselje bundesfussballa.