Strah od građanskog rata

Ni u jednoj drugoj zemlji na Bliskom istoku, osim u Libanu, nema tako mnogo vjerskih i nacionalnih zajednica kao u Siriji. Sadašnji nemiri mogli bi dovesti do vjerske i nacionalne napetosti i situacije slične građanskom ratu.

Prema ustavu, Sirija je sekularna država, već decenijama socijalističkog kova. Režim nikada nije javno vodio politiku u korist neke vjere, ali bi uprkos tome sadašnji nemiri mogli dovesti do vjerske i nacionalne napetosti, smatra berlinski stručnjak za Bliski istok Wolker Pertes koji kaže: 

"Obaranje Assadovog režima je dugotrajno i krvavo i moglo bi dovesti do situacije slične građanskom ratu. U toj situaciji moglo bi doći do porasta vjerske netrpeljivosti, do sukoba i osveta", prenosi Deutsche Welle.

Prije svih, aleviti imaju razloga da strahuju od nasilja, jer je porodica Assad alevitska. Osim toga, bivši predsjednik Hafez el Assad i njegov sin, sadašnji predsjednik Bashar na ključna mjesta u vladi, vojsci i tajnim službama rasporedili su alevite. 

"Zapaža se da režim donekle potpiruje netrpeljivost. Tako se naoružavaju alevitska sela koja su u blizini sunitskih. To je opasna tendencija i pripadnici manjina koje nisu imale koristi od vlasti strahuju od toga. Taj strah je opravdan", kaže Pertes.

Sirijski vlastodršci svjesno se poigravaju strahom naroda od vjerskih sukoba. To samo pojačava bjes demonstranata, kaže novinarka Christin Helberg koja se bavi Sirijom: 

"Vlasti u sloganima i na plakatima stalno nastoje da pokažu da žele jedinstvo u zemlji, da su protiv vjerskih podjela, da žele zajedno sa svim vjerskim zajednicama da provedu reforme (aludirajući posredno na mogućnost sukoba i plašeći ljude na taj način)".

Oko 70 posto građana Sirije su muslimani suniti. Alevita, Druza i ismailita je oko 20 posto, a deset posto Sirijaca su hrišćani. U posljednje vrijeme tu su i irački hrišćani koji su došli kao izbjeglice bježeći od nasilja prema hrišćanima u domovini. Nije mali broj hrišćana u Siriji koji strahuju da će u slučaju pada Assadove vlade morati i oni u izbjeglištvo.

"Ljudi se boje haosa, nasilja - baš kao i u susjednom Iraku", kaže Christin Helberg. 

Ta zabrinutost zasniva se na strahovanjima da bi, ukoliko padne Assadova porodica i na vlast dođu konzervativni suniti, hrišćani mogli biti diskriminisani, ili čak progonjeni. Sunita trenutno gotovo i nema na visokim položajima i u vladi, mada čine većinu stanovnika zemlje.

Stručnjak za Bliski istok Pertes, međutim, smatra da za takva strahovanja nema razloga: "Te raznolike manjine neće glasati za sunitske fundamentalističke stranke ukoliko budu održani demokratski izbori. Pa i sami suniti skloni su da podrže građanske, obrazovane snage koje se zalažu za sekularno državno uređenje. Utoliko je prostor za Muslimansku braću u Siriji sužen, mnogo je manji nego, naprimjer, u Egiptu. Osim toga, militantna Muslimanska braća uništena su u Siriji u sukobima osamdesetih godina i njihovi pripadnici uglavnom su u inozemstvu. Tamo su i naučili da u Siriji ne prolazi fundamentalizam".

Otac Hafez Assad i sin Bashar uvijek su vodili računa o tome da što više suzbiju fundamentalističke snage. Iako su Assadovi imali i imaju dobre kontakte s Hezbollahom u Libanu i Iranu, umijeli su da ih drže podalje od Sirije, o čemu Folker Pertes kaže:

"Hezbollah je djelovao u Libanu ili s libanske teritorije, ali nije vodio politiku iz Sirije. Assadov režim bio je pragmatičan - u zemlji nije ostavljao prostor za islamiste, ali je vanjskopolitički sarađivao s Hamasom i Hezbollahom, mada kod kuće nije dozvoljavao politiku koju su ti pokreti vodili". 

Assadovi su stavljali do znanja stanovništvu da se brinu o manjinama. U stvari, u Siriji postoji tradicija vjerske trpeljivosti čiji korijeni potiču iz vremena prije dolaska na vlast Assada i stranke Baas. Od 1970. godine muslimanska većina u Siriji obrazovala je vladu i iz njenih redova je bila većina ministara. Ali, u vladi su bili i hrišćani i aleviti. Jedan od razloga je i taj što je Sirija na glavnom trgovačkom putu između Turske i arapskog svijeta. Tako su tragove ostavile mnoge kulture i vjerske i nacionalne zajednice.

Ako poslije obaranja Assada i dođe do nacionalne i vjerske zategnutosti, bar nema razloga za strahovanje od fundamentalističkih sunitskih snaga - njih je režim u začetku ugušio. Promjena vlasti u Siriji odgovarala bi Zapadu, jer bi na taj način nestala osovina Sirija - Liban, kaže stručnjak za Bliski istok Tomas Pierre.

"Hezbollah i pokret Amal izgubili bi najvažnijeg saveznika u regionu. Naravno, ostaje Iran, ali za Hezbollah je Sirija toliko značajna da bi smjena u Damasku automatski oslabila pokret. Kako je Hezbollah imao tako dobre veze sa Assadovim režim teško mi je da zamislim da bi neke nove vlasti u bližoj budućnosti nastojale da uspostave dobre odnose sa njim", kaže Pierre.