Mike Whitney: Zašto bi iko bio dio ovakve Unije?

Piše: Mike Whitney

Niko se ne opire jedinstvu i niko se ne opire jačoj i još više ujedinjenoj Evropi. Ono čemu se ljudi opiru jesu politike: politike kojima se režu radničke plate, privatiziraju državna dobra, povećava nezaposlenost i prolongira recesija. To je ono čemu se ljudi protive. Ljudi koji u Atini spaljuju aute i bore se protiv policije u to ne rade zbog toga što mrze jedinstvo. Ono što oni mrze jeste politika koja sav teret finansijske krize tovari na njihova ramena. Problem je u nepravdi, a ne u jedinstvu.

Godinu za godinom slušamo o dužničkoj krizi, koja se širi od jedne do druge evropske države. Treba imati na umu da je ova kriza bila predviđena odavno prije nego što su se pojavili problemi u Grčkoj. Od samoga početka, eksperti su upozoravali da će strukturalni nedostaci u stvaranju monetarne unije na kraju dovesti do katastrofe. I tako se i dogodilo. Zbog čega onda svi glume iznenađenje? I zbog čega su političari i direktori banaka toliko nadmeću u krivljenju Grčke? Radi se o strukturalnom problemu, koji nemqa nikakve veze sa „raskalašenom rastrošnošću“, velikim budžetskim deficitom ili „lijenim Grcima“. To su najobičnije ublehe! „Jedna valuta čija vrijednost odgovara svima“, bez koraka koji bi sravnili fiskalno polje, bila je osuđena na katastrofu. Šta to zapravo znači?

Ekonomija iluzije

Doći ćemo i do toga, ali najprije da se pozbavimo odlomkom iz posta sa sajta Ekonomije iluzije, koji nam omogućuje razumjevanje problema u širem konktekstu:

„... Evropski model je baziran na tome da je Njemačka, zapravo, industrijski električni generator, koji je, za razliku od svojih susjeda, smanjio plaće u odnosu na razmjere proizvodnje. To joj je omogućilo da bude veliki neto izvoznik u evropske države, te da se, na osnovu toga, čini da vodi održivu ekonomiju. Ali da bi to funkcionisalo, druge evropske države moraju biti neto uvoznici. Prihvatanjem zajedničke valute, države širom Evrope sa različitim proizvodnim kapacitetima našle su se pred dva izbora, odnosno mehanizma odbrane: ili tržište rada ili tržište duga. Usljed liberalizcije bankarskog sistema i iluzije simetrije kreditnog rizika, mnoge su nacije u Evropi izabrale liniju manjeg otpora. Dug! Uradivši tako, dopustili su Njemačkoj da, pod krinkom održivosti, nastavi sa izvozom u Evropu! Radilo se, kako smo vidjelo, o plesu dvorske lude. Slaba politička odlučnost u fiskalnoj politici, gubitak nacionalne monetarne kontrole, de regulirano prekogranično bankarstvo, kao i jedinstvena moneta, kreirale su okruženje za masivne neravnoteže.

 Sada smo došli do objašnjavanja trenutka kada je neravnoteža dovela do krize. Dugovanje koje se, zahvaljujući primjeni ovog modela, nagomilalo na periferiji, doseglo je nivo na kojem se više nije moglo vraćati. Međutim, ovdje se radi o simbiotičkoj vezi. Neto izvoznicima je neophodno da se neto uvoznici neprestano zadužuju, jer, u protivnom, ne mogu finansirati kupovinu uvoznih proizvoda, odnosno održavati bankarske sisteme koji su bazirani na zajmovima zaduženim nacijama kako bi one i dalje kupovale uvozne proizvode. Ako zatražimo da periferija prestane trošiti, cijeli brod tone! Tome zapravo svjedočimo.“ („Evropa mora izabrati“, Ekonomija iluzije).

Laži o "lijenim Grcima"

Zapitaj se, prema tome, dragi čitaoče, kako to da sve glavešine u Evropskoj Centralnoj Banci nisu shvatile da će tako ogromni protoci kapitala i balansiranja na računima kreirati krizu?

To je neoprostivo, posrbno kada znamo da ih se nato nanovo i nanovo upozoravalo. Danas su tržišta previranjima, radnici izlaze na ulice, a eurozona srlja ka provaliji. Da li je sve moglo proći jeftinije i sa mnogo manje gnjavaže, samo da su se riječi eksperata slušale na vrijeme?

Svako je mogao vidjeti da će doći do neravnoteže između država sa deficitom i onima koje ostvaruju višak vrijednosti. Dakle, kada su se banke i druge finansijske institucije počele oslanjati na obveznice deficitarnih država, vjerujući da su u istoj mjeri sigurne kao i njemačke, neko je u Bruxellesu morao podići crvenu zastavicu, zar ne? Upravo su oni trebali primijetiti da Grčka, ukoliko bude trošila prekomjerno, neće biti u stanju platiti svoje dugove i da će banke izgubiti milione. Međutim, niko nije rekao ni riječ. Zašto? Je li to možda zbog toga što su banke željele ostvariti profit na osnovu nešto većih stopa na obveznice PIIGS-a (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španija)?Je li Evropska centralna banka zbog toga okrenula glavu?

Naravno, nema načina na koji bismo to mogli zasigurno znati, ali je sasvim jasno da je bankarska pijanka kupovanja obveznica zapravo dovela do postojeće krize.

Pogledajte samo ove podatke sa Streetlight bloga:

„Zajedničko svim državama u krizi jeste da se, bez izuzetka, radi o emljama sa najvćim postupkom deficita u eurozoni u periodu 2000-2007. Veza između budžetskih deficita i rkize je daleko manja; neke od država u krizi su imale značajan prosjek ostvarenog viška vrijednosti u navedenom periodu, dok neke zemlje eurozone sa velikim fiskalnim deficitom nisu osjetile krizu. To je jedan dio dokaza koji upućuje da je protok kapitala, a ne budžetski deficiti, onaj faktor koji je položio temelje ove krize.“ („Šta je zapravo uzrokovalo krizu eurozone?, The Streetlight blog)

Ovo znači da krizu nisu uzrokovali budžetski deficiti. Ustvari mnoge od kriznih država ga nisu ni imale. Problem je bio u prodirućem oceanu stranoga kapitala. U trenutku kada je kapital prestao doticati – BUM – kriza je započela. Evo još ekih činjenica sa Streetlight bloga koji nam pomažu da raščistimo poentu:

Dvostruki aršini

„Kada sve posložimo, čini se da je kriza eurozone zapravo daleko više povezana sa sistemskim, nego sa lokalnim uzrocima. Iako se ne može reći da su uvijek donosile ispravne odluke, periferne države eurozone su bile suprotstavljene moćnim egzogenim silama – protocima kapitala, negovim zastojima i iznenadnim prestancima – koje su ih bukvalno ugurale u finansijsku krizu. Drugim riječima, od početka su igrale špilom lažiranih karata.

Korisno je, stoga, prevrednovati istoriju periferne Evrope u svjetlu ove interpretacije. Veliki deficiti na tekućem računu su, dakle, prije psoljedica plimskog vala kapitala iz centra eurozone, nego lošeg fiskalnog upravljanja i prekomjerne potrošnje. („Šta je zapravo uzrokovalo krizu eurozone?, The Streetlight blog)

Oh zaista! Kriza, na kraju krajeva, nije bila uzrokovana „raskalašenom rastrošnošću“ ili „grčkom ljenošću“, već protokom kapitala? Zbog čega onda nisu uspostavljene regulacije kojima bi se kontrolisao remetilačko kretanje stranog kapitala?

Pa zbog toga, jer bi to značilo manje profite za krupne finansijere! O ovoj temi se, stoga, još uvijek nije počelo raspravljati! I zbog čega onda političari donose kažnjeničke mjere protiv radnika u državma pogođenim krizom, kada je jasno da je sprečavanje razvoja monstruoznih neravnoteža, bio posao reulatora? Jasno je zbog čega. Radnici nemaju svoga glasa u vladi, tako da se gubivi, bez ikakvih problema mogu svaliti na njih. Ne radi se samo o snižavanju plata, rezanju privilegija i kasapljenju penzija. Na kraju, dugovi bivaju isplaćeni, a vlasnici dionica bivaju nagrađeni za svoje odvratne investicije. Radi se samo o starom dobrom klasnom ratu u euro-stilu?

Recite mi, dakle, zašto bi iko želio biti dio ovakve unije?

Autor je američki freelance novinar i analitičar.