Johann Hari: Zašto nas je Obama, zaista, iznevjerio? (I dio)

Piše: Johann Hari, The Independent

Da li je Barack Obama političar čije poteze treba prosuđivati trezveno, ili mu se i dalje, sa distance, diviti kao da se radi o liku iz priče za laku noć? Već dvije godine, većina dobrih i časnih ljudi, koji su se očajnički nadali njegovoj pobjedi nad Johnom McCainom – uključujući tu i mene – promatraju njegov rad kroz izmaglicu nade u bolja vremena. Kada Obama nije uveo regulaciju u bankarsko poslovanje, ili barem zaustavio njihove najriskantnije prakse, osiguravši tako sve preduslove za naredni globalni ekonomski slom, to smo ignorisali. Kada nas je pripremio za nastavak terorističkih udara povećavajući brojnost američkih trupa u Afganistanu i zračnim udarima u Pakistanu, kao da smo pokrili oči. Kada nam je Obama svima smjestio ekološku katastrofu odbijajući u svojoj zemlji donijeti zakone koji bi ograničili upotrebu otrovnih gasova koji uzrokuju klimatsku nestabilnost, mi smo uključili YouTube i gledali Will.i.am-ovu muzičku obradu predsjednikovog „yes, we can“ govora. Naposljetku, kada u utorak njegova partija, bude potučena na izborima za Kongres, jer je malo toga učinila za američki narod i kad ih taj poraz snađe od grupe još iracionalnijih republikanaca, mi ćemo, vjerovatno, roniti suze.

Lažljivost nade

Kako u svojoj izvrsnoj novoj knjizi „Lažljivost nade“ piše Robert D. Hodge, „O Obami se ne prosuđuje kao o čovjeku, već kao o bajci, priči o moralnom uzdignuću, kojim se iskupljuju grijesi američke sramotne prošlosti.“ Naše predodžba o njemu kao ponovo rođenom Martinu Lutheru Kingu dovela je do toga da mu se dobri ljudi nisu suprotstavili, ili na njega izvršili pritisak, čak ni onda kada nas je sve doveo u opasnost.

Ali ako mislite i ove događaje posmatrati kao drugu bajku, ovaj put o dobrom princu, za kojega se ispostavilo da je izdajnik, opet će vam izmaći smisao istinske potrebe za promjenama. Ne radi se o pitanju individualne emocije, već o pitanju endemske pokvarenosti srži američke politike. Činjenice nisu skrivene. Ukoliko se u SAD želite kandidirati za predsjedničku funkciju, morate sebi obezbijediti ogromne sume novca, koje će vam donirati korporacije i veoma bogati ljudi, kako bi ste mogli platiti predizbornu kampanju, kojom će te, konačno dospjeti na glasački listić i, eventualno, na funkciju. Naravno, korporacije će vam donirati novac, jedino ukoliko ih ubijedite da ćete služiti njihovim interesima kada jednom budete na vlasti. Ukoliko umjesto toga želite spriječiti nešto destruktivno što one rade običnim ljudima, ukoliko ih želite oporezovati ili regulirati njihovo poslovanje, nećete dobiti novac, niti biti u mogućnosti da uđete u izbornu trku.

Kao što je to objasnio političar iz Wisconsina, Ed Garvey: „Čak i oni kandidati koji uđu u politiku sa najboljim namjerama počinju misliti logikom da ne mogu biti ponovo izabrani bez novca. Senatori postaju toliko ovisni da se pretvaraju u njegovu refleksiju; prestaju misliti svojom glavom, prestaju misliti kao ljudi koji su ih izabrali. Brinu se samo kako zgrnuti novac.“

Obamin „prvobitni grijeh“

Barack Obama to zna. Još 2006. je izjavio da je prikupljanje novca od bogatih „prvobitni grijeh svakoga ko je ikada bio u izbornoj utrci“ u SAD, što je osiguranje da je „Washington je predviđen jedino za one sa najviše keša“. Za ovaj fenomen postoji adekvatan termin: legalizirano podmićivanje. To se, međutim, radi toliko javno da korporacije rutinski finansiraju obe strane tokom izbora: Goldman Sachs, kao samo jedan od primjera, donirao je novac kako Obami, tako i njegovom konkurentu McCainu, kako bi osigurao da, koji kod od njih dvojice postane predsjednik, ostane dužan korporaciji.

U „Zemlji slobodnih“, Obama je došao na vlast, zahvaljujući „donacijama“ – zapravo investicijama – Goldman Sachsa, JP Morgan Chasea, Citigroupa, IBM-a, Morgan Stanleya, General Electrica i drugih. Stoga nije nimalo iznenađujuće da je njegovo predsjednikovanje u velikoj mjeri služilo njihovim interesima, koji su dijametralno suprotni našim interesima.
Prvi Obamin potez nakon stupanja na dužnost bio je naimenovanje ekonomskog tima predvođenog ljudima koji su i bili odgovorni za krah: radilo se o deregulatorima Clintonove ere i bivšim vodećim ljudima u Goldmanu. Oni su učinili sve da se osiguraju da bilo kakva regulacija, koja bi mogla spriječiti narednu krizu, bude spriječena, pri čemu će bankarski dobici i dalje dotjecati.

U svome službenom izvještaju Kongresu, glavni inspektor Treasury Departmenta Neil Barofsky je upozorio: „Teško da se može ustanoviti da je i jedan od fundamentalnih problema sistema rješavan na vrijeme. Još uvijek se vozimo istom krivudavom planinskom cestom, samo ovaj put u bržem autu.“

Država pod kontrolom korporacija

Korporacijama se investicija u Obamu u mnogome isplatila. Dvije trećine njih ne plaća federalni porez na prihod. Isto tako mogu iznuditi veto na bilo koji zakon, koji bi ugrozio njihove kratkoročne profite. Niko npr. neće zaustaviti istjerivanje Amerikanaca iz njihovih domova radi hipoteka, dok niko neće dovoditi u pitanje legalnost bankarskih ugovora, u kojima dolazi do, po svemu sudeći, ilegalnih povećanja vrijednosti hipoteka. Da ne govorimo, pri tome, o regulaciji klimatski destabilizirajuće proizvodnje nafte i ugljena. Isto tako, korporacije mogu slaviti zbog činjenice da će 44 posto federalnog budžeta biti utrošeno na ogromnu i bespotrebnu ratnu mašinu, koja ubrzano raste pod Obaminom paskom.

Činjenica da korporacije imaju ogroman utjecaj na administraciju SAD znači da je Obama – ili bilo koji drugi predsjednik – onemogućen da pristupi problemu jednostavnim pitanjem: kako da ovo popravim? Umjesto toga, on si postavlja pitanje: kako možemo korporacije odobrovoljiti da pristanu na male kozmetičke geste koje će, za neko vrijeme, umanjiti bijes i anksioznost javnosti oko ovog problema?

(U sutrašnjem nastavku: Kako je Obama kozmetički „reformisao“ zdravstvo i koje su smjernice istinskog reformatora)