Da li će Amerika napasti Iran?

Objavivši da bi Iran za samo četiri godine mogao razviti tehnologiju potrebnu za razvoj nuklearnog oružja, izraelska obavještajna služba Mossad je, zasigurno, pomogla u jačanju pritiska na administraciju predsjednika Obame da pogorša ionako loše odnose sa Teheranom.

Netanyahu želi ozbiljnu vojnu akciju

Pritisak se pokazao toliko jakim da je državna sekretarka Hillary Clinton lično urgirala kod vlada arapskih država u Perzijskom zaljevu da izbjegnu ublažavanje sankcija uspostavljenih protiv Irana. U isto vrijeme je izraelski premijer Benjamin Netanyahu (za kojeg neki izraelski izvještaji kažu da je negodovao zbog Mossadovog saopštenja) ponovo potakao SAD da uzme u obzir „ozbiljnu vojnu opciju“. Pa ipak je odbacio procjenu šefa Mossada Meira Dagana kao „ništa više od procjene“.

Predajući funkciju šefa Mossada Tamiru Pardu, Dagan je prošlog četvrtka izjavio da podaci obavještajnih akcija u vezi iranskog nuklearnog programa (do kojih se, vjerovatno, došlo i putem sabotaža) kažu da „Iran neće konstruirati nuklearnu bombu prije 2015, ako i tada.“ Također je rekao poslanicima da „Izrael ne treba žuriti s napadom na Iran i da to treba uraditi samo ukoliko mu mač bude za vratom“.

Nema dokaza o nuklearnom oružju

U intervjuu za njemački Der Spiegel, objavljen ove sedmice, šef Internacionalne agencije za atomsku energiju, podržane od strane SAD, Yukiya Amano  je kritizirao nedovoljnu iransku saradnju sa ovim nadzornim tijelom. Na pitanje da komentariše procjene da Iranu nedostaje samo nekoliko godina da razvije nuklearno oružje, Amano je odgovorio da u to nije siguran. „Uprkos svim neodgovorenim pitanjima, ne možemo potvrditi da Iran sprovodi program razvoja nuklearnog oružja.“, bio je iskren.

Daganovo saopštnje opravdava i ranije izraženi skepticizam nekih amerčkih zvaničnika u vezi ranijih izraelskih saopštenja. Još u novembru 2009 je američki diplomatski kabl koji je objavio WikiLeaks upozorio na istragu šefa izraelske vojne obavještajne službe generala Yossija Baidatza da će Iran u roku od godinu dana biti sposoban da razvije nuklearno oružje: „Nejasno je da li Izraelci čvrsto vjeruju u ovo, ili se radi o korištenju najgorih mogućih procjena u cilju većeg utjecaja na SAD.“ Najnovija Daganova procjena je, čini se, odstupanje od crnih predviđanja. To bi mogla biti dobra vijest sa Obaminu administraciju, čiji uspjesi nametanjim sankcija iranskoj ekonomiji, teško da mogu u skorije vrijeme naneti štetu nuklearnom programu.

Ko će profitirati od trgovine naftom?

Trenutno je sva pažnja usmjerena na pregovore koji će se održati između zapadnih diplomata i iranskih zvaničnika 24. januara u Istambulu. Njihova je svrha je traženje mjera kojima bi se izgradilo povjerenje među pregovaračkim stranama, pogotovo kada se radi o trgovini gorivom, koji je Iran odbio nakon pregovora 2009, da bi ga potom prihvatio posredništvom Turske i Brazila, a odbile SAD i njihovi partneri.

Poteškoće postizanja ovog dogovora postale su jasnije ove sedmice na osnovu „curenja“ diplomtskog kabla, koji je otkrio političke poteškoće sa kojima se predsjednik Mahmoud Ahmadinejad susreće u slučaju postizanja dogovora. Kabl svjedoči o razgovoru vođenom 2009. između pomoćnika američkog državnog sekretara Philipa Gordona i turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutogua, baziranog na njegovim razgovorima sa Irancima. Davutoglu je otkrio da je Ahmadinedžad „mnogo fleksibilniji“ nego neki od njegovih rivala u Teheranu i da je prihvatio prvobitni sporazum o trgovini gorivom postignut u Beču 2009, ali je ustuknuo kada su njegovi oponenti u Teheranu njegov potez ocijenili kao „virutelni poraz“.

Suština tursko-iranskih pregovoram, kako porizlazi iz kablova, jeste da je jedina teheranska primjedba na bečki dogovor „psihološka, a ne suštinska“ i da će zadobijanje iranske podrške revidiranoj verziji ovog dogovora biti diskutovano na narednim pregovorima, koji će zahtijevati prepredenu organizaciju radi „percepcije javnosti“ u Iranu. Drugim riječima, ne smije izgledati kao da se radi o porazu Irana. Nasuprot tome u Washingtonu, predsjednik Barack Obama se susreće sa sve snažnijim pritiskom ratnohuškačke zakonodavne vlasti da se zauzmu oštrije pozicije prema Iranu, te će sve što može nalikovati na ustupak Tehereanu, biti izvrnuto ruglu na Capitol Hillu.

Dvostruka igra

Optimizam o napretku pregovora, prema tome, ostaje ograničen sve dok se SAD i njihovi saveznici pouzdaju da će korozivni efekat sankcija iranskoj ekonomiji postepeno jačati pritisak na Teheran, dok Iranci, u isto vrijeme, olakšavaju svoju poziciju činjenicom da kao peti svjetski snadbjevač naftom mogu izvršiti ekonomski pritisak na svjetsko tržište. Radi se o dugotrajnoj igri na obe strane, u kojima Iran koristi razlike između SAD i njegovih najbližih saveznika, s jedne strane i poput Kine, turske i Brazila, nastoji izdejstvovati prihvatljiv ishod spora.

U isto vrijeme Washington nastavlja pooštravati unilateralne sankcije za koje vjeruje da stavljaju omču oko vrata iranskim liderima. Radi se o scenariju, za koji su potrebni mjeseci, ako ne i godine da bi polučio željenim efektom. Međutim, teško da će takav slijed dešavanja biti mogući s obzirom da Savjet bezbjednosti nije zabilježio ni jedno iransko kršenje pravila NPT-a (Sporazuma o ograničenju nuklearnog naoružanja). Dobro je, prema tome, da je izraelski obavještajni establišment jasno istakao da trenutno nema opasnosti od iranskog nuklearnog oružja.