U Hrvatskoj ih je 3.000: 'Niti sam Hrvat, niti sam Bosanac, niti sam Srbin. Ništa...'

Ima ih gotovo 3000. Zovu se apatridi, odnosno ljudi bez državljanstva. Svaki od njih ima svoju jedinstvenu životnu priču, no svi dijele isti problem. Zbog svojeg statusa, sve ono što je najvećem broju stanovnika normalno, njima je nedostupno.

Nemaju zdravstveno, ne mogu raditi, ne primaju socijalnu pomoć, ne mogu u školu...

U pravilu žive na margini, nevidljivi i za sistem i za institucije

Hrvatska emisija Potraga donosi dvije priče, jednu o čovjeku koji je državljanstvo dobio tek nakon više od tri decenije duge borbe i presude Europskog suda za ljudska prava, a drugu o čovjeku koji još uvijek čeka.

Goran Medić ima dva i pol nožna prsta, 53 godine i živi u kućerku u zagrebačkom Čučerju. Nije njegova, jer sve da ima i milione ne može ju kupiti. Naime, pravno, Goran ne postoji. On je jedan od oko 4 miliona ljudi na svijetu, i gotovo tri hiljade u Hrvatskoj, koji nemaju ničije državljanstvo.

"Kao da ne postojim, nit sam Hrvat, nit sam Bosanac, nit sam Srbin. Ništa", kaže Goran.

Rodio se 1968. u Osijeku odakle mu je majka. Otac mu je, godinu prije njegova rođenja došao iz Bosne.

"Živim u Hrvatskoj. Stalno sam u Hrvatskoj. Tata i mama su mi srpske nacionalnosti. Znači čak i oni, pokojni tata i mama posjeduju dokumente, imaju domovnicu, meni ne daju. Eto, ne znam zašto", kaže Goran.

Kad se Hrvatska osamostalila majka je odmah dobila domovnicu, otac ju je dobio 93. Goran nikad.

"Stalno su mi odbijali. Tražio sam ja tu u Petrinjskoj u MUP-u sam tražio kao da se sprdaju sa mnom imao sam takav utisak ne znam", kaže Goran i priča što su mu rekli u Petrinjskoj: "Mediću, dođi drugi put, pa dođi što ja znam j*** ga. Tako da sam izgubio živce. Pa bio sam jedno sedam, osam puta sigurno."

Čovjek nema dokumente

"Mi smo za Gorana u biti saznali negdje 2018. godine na poziv Centra za socijalnu skrb u Dubravi kad je on imao neku povredu, završio u bolnici i kad se otkrilo zapravo da čovjek nema dokumente", priča Dragan Milić iz Projekta građanskih prava Sisak.

Projekt građanskih prava Sisak partner je UNHCR-a, jedine organizacije koja brine o ljudima bez državljanstva, takozvanim apatridima. Često za njih doznaju upravo kad završe u bolnici.

"Goran je pokušavao u nekoliko navrata da regulira svoj status da regulira državljanstvo status u Republici Hrvatskoj nije uspio i znate kad ne uspijete povučete se na marginu društva tu živite neprimjetno sve dok se nešto ne desi ili dok ne dođete pod udar organa represija ili nečeg", kaže Milić.

U Goranovu slučaju, u matične knjige upisali su mu Bosanski Petrovac, rodno mjesto njegova oca.

"Međutim, nažalost, zbog rata u Bosni i Hercegovini tamo su izgorjele matične knjige. Njegov otac je stekao državljanstvo Republike Hrvatske 93., rješenjem MUP-a i nije obnovio upise u Bosni i Hercegovini tako da ni Goran nije mogao obnoviti svoj upis za to matično područje", objašnjava Milić.

I tako je ovaj rođeni Osječanin postao čovjek kojeg Hrvatska ne želi, a nigdje drugdje ne pripada. Nije ni bosanski državljanin. Ondje je bio tek nekoliko puta, na praznicima.

"A ja rođen u Osijeku. Cijeli život sam u Hrvatskoj. I sad sam ja stranac zato što je moj tata došao 1967. godine našao moju mamu i ja sam se tamo rodio j*** ga. I sad sam ja po tati neki Bosanac, ne znam, a ispostavilo se da me više nije ni tata Bosanac eto", priča Goran.

Začarani krug

"Trebalo nam je više od godinu dana da mi dođemo u poziciju da iskompletiramo dokumentaciju za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Međutim, ono što je problem kod svih ljudi apatrida ili neutvrđenog državljanstva je da je teško prekinuti taj začarani krug", objašnjava Milić.

U kojem Goran nema pravo apsolutno ni na što. Na rad, na zdravstveno, na socijalne usluge. Na baš ništa.

"Da bi mi dokazali da je on čovjek neutvrđenog državljanstva ili apatrid mi smo trebali da krenemo regulirati njegov status u Republici Hrvatskoj. Znači, odobrenje privremenog boravka. Da bi išli na odobrenje privremenog boravka on mora imati neko prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj. Znači, on živi ovdje u nekoj napuštenoj imovini za koju nema nikakve dokumente papire i s tim ne možete pred MUP. Da bi našli neke novce da bi mu platili najam nekog stana na koje bi mogao prijaviti prebivalište, on mora imati OIB", kaže Milić.

Goran priča kako su mu kućicu u kojoj sada stanuje dali ljudi: "Ne znam čija je, od nekog pilota navodno, a taj pilot je umro j*** ga. Bili su oni tu, evo tu prolazili. Tako su rekli nek bude tu nek živi čovjek."

I živi u jednoj sobici. Vode nema, ima vanjski wc, struju mu je dala susjeda. Ovdje je od 1994.

Kaže kako mu je u toj kući lijepo: "Mir, tišina. Evo imam televiziju j*** ga, ja zadovoljan. Daju mi ljudi tako posla nešto se zaradi i tako za život i dobro." Goran dodaje kako je dobio dvije ili tri jednokratne pomoći te kako radi sve živo, kao fizički radnik.

Dobro je dok može, ali neće moći još dugo tako. I tek onda ga čeka drama. Jer mirovinu neće imati budući da se nije mogao legalno zaposliti. Ako mu se ne riješi državljanstvo i dalje neće imati pravo ni na mizernu socijalnu naknadu.

"Ja bih se volio zaposliti, htio bih raditi u nekoj firmi. Nisam lijenčina, volim raditi ovako", kaže Goran.

Toliko ne postoji da su se u UNHCR-u dobrano namučili da njegove papire za prijem u državljanstvo uopće upisuju.

"I tu je postojao problem nadležnosti MUP-a koji će to zaprimiti. Znači, mi smo to pokušavali urudžbirati ovdje u Zagrebu pa nije išlo. Pa smo slali u policijsku upravu Požeško-slavonsku zato što je tamo navodno imao zadnje prebivalište. Pa eto tako urudžbirano i sad je to već godinu i pol dana u fazi postupanja", objašnjava Milić.

Kompletan tekst čitajte na ovom linku.