Jesu li Tuđman i Milošević neznani junaci?

Piše: Tvrtko Dolić (Dnevno.hr)

Vrijeme je da se zapitamo što bi se dogodilo da pobunjeni Srbi nisu napustili Krajinu uoči Oluje? Oslobađanje Krajine oduljilo bi se mjesecima, uz ogromne žrtve na obje strane. U Krajini ne bi ostao kamen na kamenu, a priličnu porciju granata dobili bi Zagreb, Karlovac, Sisak, Gospić i Sinj. Krajinski Srbi bili su riješeni izginuti za srpstvo i Veliku Srbiju, ali nitko ne može braniti rijeku, pa bismo na obje strane dobili razmjere genocida. Tko je mogao pokrenuti pobunjene Srbe u Hrvatskoj da se povuku? Samo Milošević! Moguće je da ovdje imamo namjerno korištenje metoda etničkog čišćenja da bi se izbjegle još teže posljedice.

Doselimo Albance i Srbi će sami otići!

Kao što su Tuđman i Šušak očekivali naše bosanske Posavljake kao doseljenike na slabije naseljenim hrvatskim otocima, tako je Milošević odlučio pomoću krajinskih Srba promijeniti etničku strukturu Kosova. Tuđman i Milošević su sjeli i dogovorili se. Međutim, koliko god da su neki ljudi pametni, raja tjera svoje. Neće Hrvati na otoke, a danas su u dužničkom ropstvu zbog golih parcela u Dalmaciji. Stoga su Slobodan i Franjo morali prestraviti Hrvate i Srbe. Sve je pratila bespoštedna TV-propaganda, kojoj su išla na ruku zastrašujuća zastranjivanja na terenu. Tako smo dobili smiješnu situaciju da krajinski Srbi vježbaju novi izgon na Krf, a hrvatske službe bacaju u Krajinu letke da dolaze ustaše. Slično se dogodilo braniteljima Vukovara. One koji su izmakli batinama u srbijanskim logorima, pretukle su hrvatske službe. Siniša Glavašević više je iritirao hrvatske strukture nego srpske. Hrvatski prognanici nisu se dali pomaknuti iz hotela u priobalju, a krajinskim Srbima nije palo na pamet prihvatiti komšiluk Albanaca, od kojih su pobjegli. Ukoliko je zaista namjeravao prognati Srbe, Tuđman je to mogao jednostavno provesti doseljavanjem Albanaca.

Naša zaštita je u Beogradu, a srbijanska u Zagrebu!

Dogodilo se da Josip Perković načini početničku pogrešku. Kada je jednom prilikom u Mađarskoj objedovao, parkirao je 'svoj' bondovski automobil izvan vidnog polja. Mađarski kriminalci iskoristili su priliku i ukrali skupocjeno vozilo. Stvari su se dramatično zakomplicirale, jer je isto podzemlje bilo uvezano na našu državu preko šverca oružja. Korektno su izvijestili našu stranu, kao da ne žele neprijateljsko preuzimanje Ine. Međutim, kada su naši obavještajci preuzeli vozilo, pronašli su u njemu najpovjerljiviju državnu dokumentaciju! Na osnovu toga je Antonio Lekić napisao kaznenu prijavu protiv Josipa Perkovića. Sve je zataškano, a Perković se na inzistiranje Gorana Dodiga tiho povukao iz SIS-a i postao još moćniji kao siva eminencija HIS-a. Sve je 1994. prevagnulo u korist Perkovića, odlukom vrha države da se SIS raspusti (sjednici nije prisustvovao Franjo Tuđman). Raspuštanje SIS-a nije provedeno do kraja - privremeno su udaljeni samo neki Perkovićevi kadrovi. Lekić i nekoliko domoljuba grubo su izbačeni na ulicu kao državni neprijatelji. Dodajte svemu tome dolazak Zdravka Mustača sa čelne pozicije jugoslavenske Udbe za Tuđmanovog savjetnika! Nakon pada Vukovara! Sve je opravdano nekakvim mikrofilmovima, koje je navodno Mustač donio kao 'prebjeg', ali ih SIS nikada nije niti vidio. Znakovito je da današnja RH uporno odbija izručiti Njemačkoj Perkovića, glede optužbe za konkretno ubojstvo. Iako nam je potpora Njemačke jako važna! 

Oluja je pasala Beogradu

U svim tim pričama oko Oluje, pomalo smo zaboravili uspješno provedeni Bljesak, koji je promijenio strateške odnose u Slavoniji i uz Savu, čime je doveo u pitanje smisao Oluje kakva je planirana i kakva je provedena. Naime, Tuđman je nakon Bljeska mogao jednostavno presjeći srbijanski koridor u bosanskoj Posavini. Zašto to nije učinio? Vjerojatno je pao dogovor s Miloševićem da se srpski pobunjenici iz Hrvatske povuku. Možemo konstatirati da je tu Milošević izigrao Tuđmana, koji se nadao ući u prazan prostor, zaposjesti Banja Luku i tako otvoriti dobre pregovaračke pozicije za povratak na granice Banovine, a ovako je osnažio Republiku Srpsku, populacijski i vojno. Stipe Mesić ima nesreću da ovakav proces detuđmanizacije oživljava nama i njemu nepoznatog Franju, koji je vukao poteze kojima Mesić nije bio dorastao. Vjerojatno ih niti danas ne može pojmiti. Možda će historiografija jednog dana konstatirati da Tuđman nije uspio u svojim zamislima 'poglavito zato' što su ga ograničeni suradnici opstruirali. Primjerice, Gojko Šušak je s takvom silinom i brzinom demontirao Herceg-Bosnu da je Tuđman preko noći ostao bez važnog asa u rukavu. 

Zaskočeni gubitnici

Na kraju su Tuđman i Milošević dobili svaki svoj kaos. Hrvatska je gledala kako da demografski iskoristi Posavljake, pa je na kraju ostala i bez Hercegovine. Milošević je ostao i bez Kosova i bez Krajine u Hrvatskoj, ako to tako možemo reći. Morao se upustiti u direktan sukob sa SAD da sačuva Republiku Srpsku u BiH. Obojica su podcijenili strane obavještajne mreže, koje su im održale lekciju. Na kraju su došle i te sulude haaške presude. Mi nismo osudili njih, za poticanje rata i ratnih zločina, pa su oni presudili nama. Još je Vladimir Bakarić izjavio da engleskim tajnim službama tijekom dvadesetog stoljeća nije na Balkanu provaljen niti jedan operativac. Tito je lako razračunao s ruskom mrežom, jer ju je vodio, ali englesku mrežu nije niti dotakao. Istina, danas zapadne sile napuštaju metode klasične agenture i kontroliraju prostore kroz generiranje željenih odnosa. Mesić direktno ne pripada njihovoj agenturi, nego je odabran kao tip poltrona koji će samoinicijativno izvršavati njihove želje, bez da ih može kompromitirati. Usprkos tome, Britanija može kreirati više toga s nekom glupom presudom, nego sa stotinama Bondova i stotinama domaćih izdajnika.

Tekst prenosimo s portala Dnevno.hr