Van den Elshout: Češko komunističko nasljeđe
Radiosarajevo.ba
Bruno van den Elshout je holandski fotoreporter rođen 1979. godine u Haagu. Tokom 2007. i 2008. Proputovao je svih 27 zemalja Evropske unije, istražujući svakodnevni život ljudi u svakoj zemlji. Razgovarao je s više od 2.500 mladih Evropljana, a razgovore i zapažanja objavljivao na svojoj stranici Us Europeans . U martu 2009. objavio je foto-monografiju „Crossroad Europe“ („Evropska raskršća“) u kojoj su sadržane fotografije i zapisi o susretima i razgovorima s mladim Evropljanima. Od aprila 2009. godine Bruno sarađuje s portalom RadioSarajevo, ustupajući svoje reportaže za naš web magazin EU.phoria.
Piše: Bruno van den Elshout
Komunističko nasljeđe
U posljednjih deset godina (1998 – 2008.) Evropskoj uniji priključilo se dvanaest novih zemalja. Češka Republika jedna je od bivših komunističkih zemalja koja je ušla u Uniji u maju 2004. godine. Jedva petnaest godina nakon Baršunaste revolucije, Česi su se, poslije vremena centraliziranog i kontroliranog tržišta i posla za sve ljude, morali prilagoditi na uslove kapitalizma, oličenog u finansijskim ciljevima, pri čemu pojedinac nije pošteđen i zaštićen.
Kada je 1989. godine provedena revolucija, tek nekoliko ljudi je shvatilo da novi, mladi režim neće riješiti sve njihove probleme, možda će početi rješavati neke od njih, ali će većina i dalje biti prisutna. Pored toga, očito je bilo da će se pojaviti i novi problemi. Ali, velika razlika je u tome što sada država neće imati gotova rješenja za sve probleme, nego će svaki pojedinac morati raditi za svoju dobrobit.
Češko htijenje da se oslobode od kontrole Sovjetskog saveza doseglo je svoj prvi vrhunac 1968., tokom sada slavnog Praškog proljeća. Neposredno nakon toga, sovjetska armija ušla je u Češku i brutalno ugušila proteste, a komunizam je obnovljen, ako ne i ojačan nakon toga. Tako je bilo sve do 1989. godine, kada su jedan po jedan padali komunistički režimi u Srednjoj i Istočnoj Evropi.
Svjedok
Ondra (na slici), koji ima 27 godina, sjeća se kako su ga roditelji 1989. godine poveli u centralni dio Praga u trenutku kada su protesti počinjali. „Imao sam 8 godina i uopšte nisam bio uplašen. Roditelji mi nisu rekli o čemu se radi jer sam bio premlad da bih razumio sve to. O revoluciji sam ponešto naučio kasnije, kroz školu i porodična kazivanja. Mogu reći da je revolucija iz 1989. godine bila jako mirna i nenasilna, za razliku od nekih ranijih pobuna kojima su se tražile političke promjene.“
Pisac, intelektualca i „anti-političar“ Vaclav Havel izašao je iz revolucije kao novi lider češkog naroda. Havel je bio inspirativna i pokretačka snaga revolucije u sjeni. Za razliku od drugih bivših komunističkih zemalja, vodstvo nove demokratske Češke Republike samo je djelomično procesuiralo komunističko rukovodstvo zemlje. „Nije to bilo tako lako“, kaže Ondra. „Ti komunistički lideri nisu kršili zakone koje su sami donosili dok su vladali zemljom. Istina, neki od njih koji su zaista učinili nešto pogrešno i nezakonito, bili su procesuirani. Ali, veliki broj njih i danas su aktivni političari. Imali su prave veze iz vremena komunizma, što im je pomoglo u probijanju kroz novi politički sistem.“
Andrea, sedamnaestogodišnjakinja iz Praga, rođena je nakon historijskih promjena i o svemu zna tek ponešto iz škole i filmova. „Uglavnom znam da ljudima nije bilo dozvoljeno imati svoje mišljenje, ili barem iskazati ga. Nije se moglo putovati u druge zemlje i ljudi nisu mogli jesti hranu koju su željeli“, kaže ona.
Sa Zapada
„Život je sada mnogo drugačiji u odnosu na ono što smo imali“, kaže Veronika (29), „ali istovremeno se može reći da i nema velikih razlika. Imala sam sretno djetinjstvo, bez obzira na to kakva je ideologija vladala zemljom. Nemam puno loših uspomena iz komunističke ere, moram priznati, bila je to obična svakodnevnica. Najveća prednost koju sada možemo osjetiti je sloboda kretanja: možemo putovati. Prije Revolucije putovala sam samo jednom, išla sam u Poljsku, gdje smo kupovali neku odjeću.“
„Danas su prodavnice pune proizvode koje je nekada bilo nemoguće kupiti u Poljskoj. Prije 1989., samo je nekolicina državnih prodavnica prodavala luksuzne proizvode sa Zapada, koje niste mogli kupiti češkim krunama. Te „Tuzex“ prodavnice primale su samo specijalne bonove do kojih je bilo jako teško doći.“
Veronika se prisjeća kako su odlasci u Tuzex prodavnice bili isto kao i odlazak u zabavne parkove: „Moj otac je često putovao na Zapad zbog posla, pa smo, kada bi se vratio, razmjenjivali njegovu platu u bonove i išli u Tuzex. Jedino tamo moglo se kupiti farmerice, žvakaće gume, kafu i uskršnja jaja. Bez obzira na veliku antizapadnu propagandu, svi smo znali da je tamo životni standard mnogo viši. I danas, toliko godina poslije, proizvodi sa Zapada uvijek imaju bolje mjesto nego češki proizvodi, bez obzira na kvalitet.“
„Osim svega toga oko Tuzexa, kupovina frižidera, naprimjer, bila je stvar strpljenja. Čovjek bi aplicirao i čekao mjesecima da mu jave da je stigao proizvod koji on želi… Nakon 1989. godine prodavnice su pune luksuznih proizvoda i proizvoda koje je bilo jako teško kupiti u komunističkom vremenu. Nismo znali šta je to tropsko voće. Ljudi su čekali u redovima da kupe banane, koje su se povremeno uvozile iz Vijetnama.
Ono što je sada normalno diljem Češke, iznenadilo me na mom prvom putovanju u Beč: tamo sam vidjela deset vrsta jogurta, dok smo mi imali jedva dvije. Bila mi je nevjerovatno mogućnost izbora“.
Posljedice
„U komunizmu je krađa bila nešto poprilično normalno“, priča Veronika. „Sve je bilo u društvenom vlasništvu, tako da nije bio veliki problem uzeti olovku ili par komada papira s posla i odnijeti ih kući. Ljudi su pravili privatne kuće uzimajući neke materijale sa nekih drugih, državnih građevina. Mislim da se dosta ljudi još uvijek drži ovakve tradicije… Teško je objasniti starijim ljudima kako su prodavnice napunjene proizvodima za koje moraš imati svoje pare… Također, teško im je objasniti da samo preko kredita možeš kupiti neke skuplje stvari, a još teže im je da shvate da se kredit mora vratiti…“
Vit (21) misli da se opskrbljenost prodavnica proizvodima mnogo promijenila nakon Revolucije, ali da su uposlenici u prodavnicama ostali isti: „Često se dešava da ulazim u prodavnicu a radnici u mene gledaju kao da sam im upravo ja pokvario dan. Oni još uvijek misle da kupci i potrošači uglavnom zavise od toga da li prodavnice imaju neki proizvod ili ne, a nikako ne shvataju novu logiku u kojoj postoji više prodavnica i više dobavljača, koji svi traže i čekaju svoje mušterije.“
Vit objašnjava da će neki „komunistički“ običaju potrajati još neko vrijeme. „Mnoge navike su duboko ukorijenjene. Stariji ljudi, naprimjer, su strašno nepovjerljivi i sumnjičavi prema svim osim prema svojim bližima i prijateljima, jer je još uvijek prisutan strah od obavještajnih službi i špijuniranja. Svi brinu o svojim malim životima i niko se ne želi miješati u društvena pitanja. Neke generacije Čeha zbog toga imaju strašne probleme u komunikaciji s drugima, posebice sa strancima.“
Barbara (31) misli da mnogi ljudi danas više brinu o privatnoj svojini nego li su prije brinuli. „Dok je sve bilo državno, ljudi nisu uopšte brinuli o dvorištima i zgradama u kojima su živjeli, jer to nije bilo njihovo… „
Nostalgija
Bez obzira na uopšteno mišljenje da je komunistički režim tamna mrlja u povijesti zemlje, sadašnja komunistička partija ima stabilno glasačko tijelo od 20% glasača. Stariji ljudi žude za vremenima potpune ravnopravnosti, kada nije bilo beskućnika i kada niko nije bio gladan dok drugi jedu.
Nostalgija je dovela do toga da ožive neki komunistički brendovi: Kofola, češka varijanta Coca Cole ponovo se proizvodi. Mnogi Česi nasmiju se kada im spomenete cigarete „Partizanky“, lizalo „Benatska Tecinka“, ili „Pedro“, žvakaće gume koje su imale samo okus šećera…
Prijevod: Kenan, radiosarajevo.ba
Piše: Bruno van den Elshout
Komunističko nasljeđe
U posljednjih deset godina (1998 – 2008.) Evropskoj uniji priključilo se dvanaest novih zemalja. Češka Republika jedna je od bivših komunističkih zemalja koja je ušla u Uniji u maju 2004. godine. Jedva petnaest godina nakon Baršunaste revolucije, Česi su se, poslije vremena centraliziranog i kontroliranog tržišta i posla za sve ljude, morali prilagoditi na uslove kapitalizma, oličenog u finansijskim ciljevima, pri čemu pojedinac nije pošteđen i zaštićen.
Kada je 1989. godine provedena revolucija, tek nekoliko ljudi je shvatilo da novi, mladi režim neće riješiti sve njihove probleme, možda će početi rješavati neke od njih, ali će većina i dalje biti prisutna. Pored toga, očito je bilo da će se pojaviti i novi problemi. Ali, velika razlika je u tome što sada država neće imati gotova rješenja za sve probleme, nego će svaki pojedinac morati raditi za svoju dobrobit.
Češko htijenje da se oslobode od kontrole Sovjetskog saveza doseglo je svoj prvi vrhunac 1968., tokom sada slavnog Praškog proljeća. Neposredno nakon toga, sovjetska armija ušla je u Češku i brutalno ugušila proteste, a komunizam je obnovljen, ako ne i ojačan nakon toga. Tako je bilo sve do 1989. godine, kada su jedan po jedan padali komunistički režimi u Srednjoj i Istočnoj Evropi.
Svjedok
Ondra (na slici), koji ima 27 godina, sjeća se kako su ga roditelji 1989. godine poveli u centralni dio Praga u trenutku kada su protesti počinjali. „Imao sam 8 godina i uopšte nisam bio uplašen. Roditelji mi nisu rekli o čemu se radi jer sam bio premlad da bih razumio sve to. O revoluciji sam ponešto naučio kasnije, kroz školu i porodična kazivanja. Mogu reći da je revolucija iz 1989. godine bila jako mirna i nenasilna, za razliku od nekih ranijih pobuna kojima su se tražile političke promjene.“
Pisac, intelektualca i „anti-političar“ Vaclav Havel izašao je iz revolucije kao novi lider češkog naroda. Havel je bio inspirativna i pokretačka snaga revolucije u sjeni. Za razliku od drugih bivših komunističkih zemalja, vodstvo nove demokratske Češke Republike samo je djelomično procesuiralo komunističko rukovodstvo zemlje. „Nije to bilo tako lako“, kaže Ondra. „Ti komunistički lideri nisu kršili zakone koje su sami donosili dok su vladali zemljom. Istina, neki od njih koji su zaista učinili nešto pogrešno i nezakonito, bili su procesuirani. Ali, veliki broj njih i danas su aktivni političari. Imali su prave veze iz vremena komunizma, što im je pomoglo u probijanju kroz novi politički sistem.“
Andrea, sedamnaestogodišnjakinja iz Praga, rođena je nakon historijskih promjena i o svemu zna tek ponešto iz škole i filmova. „Uglavnom znam da ljudima nije bilo dozvoljeno imati svoje mišljenje, ili barem iskazati ga. Nije se moglo putovati u druge zemlje i ljudi nisu mogli jesti hranu koju su željeli“, kaže ona.
Sa Zapada
„Život je sada mnogo drugačiji u odnosu na ono što smo imali“, kaže Veronika (29), „ali istovremeno se može reći da i nema velikih razlika. Imala sam sretno djetinjstvo, bez obzira na to kakva je ideologija vladala zemljom. Nemam puno loših uspomena iz komunističke ere, moram priznati, bila je to obična svakodnevnica. Najveća prednost koju sada možemo osjetiti je sloboda kretanja: možemo putovati. Prije Revolucije putovala sam samo jednom, išla sam u Poljsku, gdje smo kupovali neku odjeću.“
„Danas su prodavnice pune proizvode koje je nekada bilo nemoguće kupiti u Poljskoj. Prije 1989., samo je nekolicina državnih prodavnica prodavala luksuzne proizvode sa Zapada, koje niste mogli kupiti češkim krunama. Te „Tuzex“ prodavnice primale su samo specijalne bonove do kojih je bilo jako teško doći.“
Veronika se prisjeća kako su odlasci u Tuzex prodavnice bili isto kao i odlazak u zabavne parkove: „Moj otac je često putovao na Zapad zbog posla, pa smo, kada bi se vratio, razmjenjivali njegovu platu u bonove i išli u Tuzex. Jedino tamo moglo se kupiti farmerice, žvakaće gume, kafu i uskršnja jaja. Bez obzira na veliku antizapadnu propagandu, svi smo znali da je tamo životni standard mnogo viši. I danas, toliko godina poslije, proizvodi sa Zapada uvijek imaju bolje mjesto nego češki proizvodi, bez obzira na kvalitet.“
„Osim svega toga oko Tuzexa, kupovina frižidera, naprimjer, bila je stvar strpljenja. Čovjek bi aplicirao i čekao mjesecima da mu jave da je stigao proizvod koji on želi… Nakon 1989. godine prodavnice su pune luksuznih proizvoda i proizvoda koje je bilo jako teško kupiti u komunističkom vremenu. Nismo znali šta je to tropsko voće. Ljudi su čekali u redovima da kupe banane, koje su se povremeno uvozile iz Vijetnama.
Ono što je sada normalno diljem Češke, iznenadilo me na mom prvom putovanju u Beč: tamo sam vidjela deset vrsta jogurta, dok smo mi imali jedva dvije. Bila mi je nevjerovatno mogućnost izbora“.
Posljedice
„U komunizmu je krađa bila nešto poprilično normalno“, priča Veronika. „Sve je bilo u društvenom vlasništvu, tako da nije bio veliki problem uzeti olovku ili par komada papira s posla i odnijeti ih kući. Ljudi su pravili privatne kuće uzimajući neke materijale sa nekih drugih, državnih građevina. Mislim da se dosta ljudi još uvijek drži ovakve tradicije… Teško je objasniti starijim ljudima kako su prodavnice napunjene proizvodima za koje moraš imati svoje pare… Također, teško im je objasniti da samo preko kredita možeš kupiti neke skuplje stvari, a još teže im je da shvate da se kredit mora vratiti…“
Vit (21) misli da se opskrbljenost prodavnica proizvodima mnogo promijenila nakon Revolucije, ali da su uposlenici u prodavnicama ostali isti: „Često se dešava da ulazim u prodavnicu a radnici u mene gledaju kao da sam im upravo ja pokvario dan. Oni još uvijek misle da kupci i potrošači uglavnom zavise od toga da li prodavnice imaju neki proizvod ili ne, a nikako ne shvataju novu logiku u kojoj postoji više prodavnica i više dobavljača, koji svi traže i čekaju svoje mušterije.“
Vit objašnjava da će neki „komunistički“ običaju potrajati još neko vrijeme. „Mnoge navike su duboko ukorijenjene. Stariji ljudi, naprimjer, su strašno nepovjerljivi i sumnjičavi prema svim osim prema svojim bližima i prijateljima, jer je još uvijek prisutan strah od obavještajnih službi i špijuniranja. Svi brinu o svojim malim životima i niko se ne želi miješati u društvena pitanja. Neke generacije Čeha zbog toga imaju strašne probleme u komunikaciji s drugima, posebice sa strancima.“
Barbara (31) misli da mnogi ljudi danas više brinu o privatnoj svojini nego li su prije brinuli. „Dok je sve bilo državno, ljudi nisu uopšte brinuli o dvorištima i zgradama u kojima su živjeli, jer to nije bilo njihovo… „
Nostalgija
Bez obzira na uopšteno mišljenje da je komunistički režim tamna mrlja u povijesti zemlje, sadašnja komunistička partija ima stabilno glasačko tijelo od 20% glasača. Stariji ljudi žude za vremenima potpune ravnopravnosti, kada nije bilo beskućnika i kada niko nije bio gladan dok drugi jedu.
Nostalgija je dovela do toga da ožive neki komunistički brendovi: Kofola, češka varijanta Coca Cole ponovo se proizvodi. Mnogi Česi nasmiju se kada im spomenete cigarete „Partizanky“, lizalo „Benatska Tecinka“, ili „Pedro“, žvakaće gume koje su imale samo okus šećera…
Prijevod: Kenan, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.