Propalo prvo platformaško obećanje

Danas je 1. juli 2011. godine, jučer je bio 30. juni., Mađarska je završila predsjedavanje Evropskom unijom, preuzima ga Poljska.

Jučer ćemo uraditi

Jučer je Bosna i Hercegovina trebala podnijeti zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji, a do kraja ove godine trebala bi već i dobiti status kandidata.

Tako izgleda bosanskohercegovačka politička i društvena stvarnost ako povjerujemo navodima iz dokumenta Osnove za formiranje vlasti u Federaciji BiH i platforma zajedničkog nastupa u institucijama BiH u mandatnom periodu 2010 – 2014.

U javnosti je ovaj dokument poznatiji pod kraćim nazivom – Platforma,čiji je tvorac Socijaldemokratska partija BiH, a potpisale su je i SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak, stranke koje danas nazivamo platformskim, a njihove lidere i predstavnike platformašima.

Iako je Platforma prvenstveno koncipirana kao polazište formiranja i funkcioniranja izvršnih i zakonodavnih vlasti u Federaciji BiH, odnosi se i na djelovanje ovih stranaka, odnosno Federacije kao subjekta u državnim organima vlasti.

Prvo poglavlje Platforme nosi naziv Euroatlantske integracije i podijeljeno je na EU i NATO.

Ispunjavanje obaveza koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), implementacija presude u slučaju Sejdić – Finci, usvajanje EU klauzule, podnošenje aplikacije za članstvo, kandidatski status do kraja 2012./početka 2013...

Protiv vlastitih obećanja

Politička obećanja uvijek su nerealna i služe tek da bi stvarala privid sistematičnosti i postojanja plana u radu vlasti. Ipak, lider Socijaldemokratske partije i drugih platformskih stranaka stalno su naglašavali da oni nastoje promijeniti paradigmu političkog djelovanja, da vlast žele formirati na principima a ne na raspodjelo moći, da je Platforma prvi dokument takvog tipa...

Ipak, u postizbornoj kombinatorici i akrobatici lider SDP-a kao da je činio sve da se nijedno obećanje iz Platforme ne ispuni.

Prvo je u Federaciji formirana vlast sumnjivog legaliteta, blagoslovljena ipak intervencijom Visokog predstavnika. Hrvatske političke stranke dobile su dodatni manevarski prostor za separatističku retoriku i djelovanje.

Potom je, u procesu formiranja državne vlasti, SDP napravio nekoliko kardinalnih grešaka (ili poteza, zavisi ko gleda). Kandidiranje Slave Kukića za predsjedavajućeg Vijeća ministara veliki je politički trik Zlatka Lagumdžije, koji, kao i svaki iole informiran građanin ove zemlje, zna da Kukić nikada neće dobiti podršku HDZ-ova i stranaka iz RS.

Ali, Kukić je pogodan kao sredstvo za cjenkanje. Lagumdžija je prvo bio namjerio da on sam bude državni premijer. Potom, kada je uvidio da je to tek pusti san, odlučio je da će biti šef diplomatije. Kada je vidio da je i to malo manje pust san, odlučio je trgovati Kukićem.

Prvi krug: Kukić pada. Drugi krug, sredinom jula: Kukić će opet pasti. To ne samo da su činjenice – takav je plan. Sve dok, tobože, Dodik ili Čović ne popuste pa kažu da Lagumdžija može biti šef diplomatije ili da SDP i SDA mogu dobiti onoliko ministarskih mjesta koliko žele.

Ostvarivanje tuđeg cilja

A što će se ili neće desiti možda tek u septembru. A za ostvarivanje ciljeva iz prvog poglavlja Platforme neophodna je državna vlast. Koja ne postoji.

Socijaldemokratska partija se može i dalje zaklinjati u Državu, za čovjeka ili ne – svejedno. Nema sumnje da jaka država jeste cilj SDP-a. Isto što nema sumnje da je slaba država cilj Milorada Dodika. A nema sumnje, također, da SDP, namjerno ili ne – apsolutno svejedno – svakim danom, svakim potezom ostvaruje cilj Milorada Dodika.