Kako je propala državna komisija za pomirenje

Jedna od diplomatskih depeša Ambasade SAD u Sarajevu, objavljena na WikiLeaksu, jeste izvještaj o tome kako je propala inicijativa više lokalnih i internacionalnih organizacija o formiranju „Komisije za istinu i pomirenje“ za Bosnu i Hercegovinu. 

 

Neki od, kako se navodi, ključnih igrača, imali su svoje razloge zbog kojih je projekat blokiran. Zapravo se radilo o inicijativi Američkog instituta za mir - United States Institute for Peace (USIP) da se formira komisija koja bi istražila događaje iz rata 1992-1995. Kako se navodi, podrška projektu bi iznosila nekoliko miliona dolara, a Vlada SAD bi osigurala odgovarajuću podršku Tužilaštvo za ratne zločine i Sudu BiH.

 

Kako se prenosi u depeši, USIP je formirao radnu grupu koja se sastoji od predstavnika devet najzastupljenijih političkih partija u BiH, kako bi sačinili nacrt zakona o uspostavi državne komisije za istinu i utvrdili granice njenog mandata. Komisija se sastala 6 puta 2006, a prva dva sastanka nisu uključivala predstavnike civilnog društva. USIP se postarao da na sljedeće sastanke uključi i predstavnike nevladinih organizacija. USIP se potrudio također da odgodi krajnji rok sa sačinjavanje nacrta zakona o komisiji do iza izbora 2006, kako bi ga Parlament mogao usvojiti u prvim mjesecima 2007.

 

Prema predstavniku USIP-a Neilu Kritzu, komisija je trebala imati sljedeće zadatke: 1. Definirati uzroke i posljedice zločina počinjenih između 1990. i 1996., 2. Odrediti ulogu koju su u činjenju zločina igrali specifični sektori društva (npr. mediji i vjerske zajednice), 3. Utvrditi jasne činjenice šta se dogodilo tokom rata.

 

USIP se nadao da će ovo istraživanje postati konačna historija rata i baza za edukaciju narednih generacija. Komisija se ne bi bavila kaznenom odgovornošću ili amnestijama. USIP je također imao plan da u projekat uđu i pozitivne priče iz rata, odnosno primjeri ljudi koji su pomagali svojim susjedima. Sedam članova komisije (po svemu sudeći građana BiH) bi bilo izabrano od strane izbornog panela u kojem bi sjedilo 12 do 15 članova, predstavnika državnog Parlamenta, međunarodne zajednice i civilnog društva.

 

Prema depeši, u projekat je bio uključen i UNDP, koji je vodio dvogodišnju kampanju, u kojoj bi lokani NGO služile kao suradnici. USIP je sa svojim lokalnim partnerima planirao seriju okruglih stolova i radnih grupa od po 15 članova širom BiH.

 

Pa ipak, došlo je do poteškoća. Najprije je iz Vijeća ministara sugerirano da ne bi bilo dobro da ono finansira komisiju, budući da bi moglo doći do govorkanja da neko iz Vijeća manipulira njenim članovima. Kritičari su također izrazili zabrinutost tajmingom i kako će se tretirati različita regionalna pitanja, tipa odgovornosti za ratne zločine režima u Beogradu i Zagrebu.

 

Isto tako je došlo do prigovora da komisija nije ono što narod „zaista želi“, uprkos želji njenih predlagača da ona dođe do katarze, kao preduslova pomirenja u BiH. Prema depeši jedan od ponuđenih argumenata protiv komisije je da su porodice nestalih i drugih žrtava genocidnih politika svjesne da će vrlo mali broj počinitelja ratnih zločina biti osuđen. Drugim riječima, pitanje pomirenja se mora riješiti presudama za ratne zločine kao i lustracijom umiješanih, koji su još uvijek na platnim spiskovima državnih organa.

 

Na kraju depeše stoji: „Svjesni smo da 'istina i pomirenje' nije novi koncept u svijetu post-konfliktnih društava. Južna Afrika je najjasniji primjer.“ 

 

Iako u depeši to nije jasno precizirano, projekat je, u međuvremenu, očigledno propao.