'Ženska strana rata': Nikako da svane

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' bez intervencija prenosimo s prijateljskog portala E-novine.

'Ženska strana rata': Normalan život pod granatama

Ženska strana rata je zbornik sa 120 svedočenja, zapisa i sećanja žena o ratovima koji su vođeni na tlu nekadašnje Jugoslavije od 1991-1999, razvrstanih u 14 poglavlja. Knjiga daje mogućnost sagledavanja specifičnih oblika stradanja žena u ratu, njihovu hrabrost i snagu da prevaziđu traume i uspostave normalan život, kao i važnost solidarnosti sa ženama izvan svih granica i podela. Zbornik Ženska strana rata rezultat je jednogodišnjeg istraživanja Žena u crnom i ostvaren je uz regionalnu saradnju sa ženskim nevladinim organizacijama i organizacijama koje se bave ljudskim pravima, kao i pojedinkama i pojedinacima koji su nesebično pomogli.

Sarajevo, 5. III 1994.

Draga naša Milice,

Još prije dvije sedmice smo primili Vaš divni paket, ali sam ja tek sada našla vremena da Vam se mnogo, mnogo zahvalim na tome. Posljednjih mjesec dana u gradu je velika gužva. Te dvije riječi - „velika gužva“ - imaju posebno značenje, jer je kriterij GUŽVE odavno prešao sve granice normalnog. Bilo je dosta buke, bola i neizvjesnosti. Ipak, najbitnije je da je granatiranje prestalo. Po statistici, u ovom gradu je dnevno ginulo 10 ljudi. Nije teško sračunati koliko je života pošteđeno od 6. II do danas. Sada je sve lakše.

Mnogo ste nas dirnuli svojom pažnjom. Veoma malo znam o Vama. Jedva nešto, posredno, preko oca. Vaše divno pismo sam pročitala mnogim svojim prijateljima. Mnogo nam znači takva podrška. Primite pozdrave mnogih mojih prijatelja, kojima ste potvrdili da njihova vjera u ljude nije uzaludna, ma koliko nam suprotno dokazivali.

Pretpostavljam da Vas zanima pokušaj života u ovom gradu. Bojim se da možete shvatiti samo malo stvari koje se nalaze oko mene i hvala bogu što je tako. I mi, isto tako, imamo blijedu sliku Vašeg užasa. Najbitnije je da navijamo za sve Vas - divne i normalne - koji ste takvi ostali, vjerujem, s teškom mukom.

Želim da Vam pišem o tome koliko ste nas obradovali svojim poklonom. To je za nas nešto posebno. Pokušaću Vam objasniti doživljaj zvani - paket: kartonska kutija napunjena hranom za nas je odavno poprimila sasvim posebno značenje. Noseći je kući (odnosno, vukući je, obično, na sankama ili kolicima), imam osjećaj da dragog prijatelja vodim kod sebe na kafu. I onda, kada uspijem da je dogu­ram do naše kuhinje (obično tu počinje ritual otvaranja paketa), i kada ga otvorim, iz njega prvo izlete mirisi pažnje i ljubavi koji mi istog trena počnu da napajaju mozak i dušu saznanjem da nisam sama, da je neko na mojoj strani, da me voli i da se brine za mene, razumije me, želi da preživim. Onda se i u meni poveća odgovornost za to da se moram izvući, da moram biti zdrava i živa. Sve to da ne iznevjerim svog dragog prijatelja i njegovu ogromnu ljubav zapakovanu u jednu običnu kartonsku kutiju. Moram još reći kako je čudno to osećanje - primati ljubav u takvoj jednoj smeđoj kartonskoj kutiji vezanoj kanapom. Ona (ta ljubav) prva izleti iz paketa, počne poskakivati po kući, doticati nas svakog ponaosob i raznježavati, čini nas srećnima. Otvaranju paketa, inače, svečano je prisutna cijela familija. Svi tapšemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plačemo. Obavezno prvo izvadimo sve stvari iz kutije i rovimo po dnu paketa, da slučajno ne propustimo neko pisamce koje se tamo sakrilo. Onda odmotavamo stvari koje su zapakovane u novine i čitamo te novine. Onda sve pustim i zamišljam kako je i gdje neko kupovao hranu, kako je mislio na nas dok je kupovao, kako ju je vukao kući, pravio paket, stajao u redu da ga pošalje. Mislim o tome kako i Vi, baš kao i ja, strepite hoće li taj paket uopšte i stići i kada.

Napokon, kada je paket sasvim raspakovan, pristupa se vijećanju svih članova porodice. Dugo i pomno vijećamo o tome šta i koliko ćemo kome dati. Ovdje je riječ o jednom običaju koji je star koliko i ovi ratni paketi, a o kojem do sada nisam pisala. Naime, iz svakog paketa se izdvajaju sitne stvari (supa, po nekoliko šljiva, luk) i to se dijeli dragim ljudima (koji to isto čine kada oni dobiju pakete ili na neki drugi način dođu do hrane). Naizgled su to sitne stvari, ali za nas svaka ta mala stvar ogromno znači. Tako, od jednog paketa razveseli se i bude srećno bar pet-šest porodica. Kad je vijećanje završeno, odlazimo sa izabranim slasticama kod svojih prijatelja u komšiluku. Tamo predajemo darove i satima pričamo o tome kako je stigao paket, od koga i preko koga, kako smo ga prenijeli do kuće. Oni se dive bogatstvu darova, a ti ih tješiš da će i njihov paket, koji čekaju već mjesecima, sasvim sigurno vrlo brzo stići. I ako ga uistinu i prime, onda oni dolaze k nama, i tako u krug...

Još samo da napomenem da nikada nećete biti svjesni u kojoj se mjeri iskoristi pošiljka koja stigne do nas. Na kraju sudbine svakog paketa, kompletna ambalaža (mislim na ambalažu svakog komada u paketu) ide u peć i na njoj se može skuhati jedan bogat i divan ručak.

Molim Vas da ovo moje pismo ne shvatite pogrešno. Željela sam Vam samo prenijeti dio atmosfere oko sebe i to njen ljepši dio.

Nadam se da i Vi sada živite nešto lakše. Čujem da cijene padaju i da se, kao, život normalizuje. Ipak, želim Vam puno sreće i snage. Ludilo mora doživjeti svoj logičan kraj. Do tada ćemo izdržati, makar iz radoznalosti.

Puno Vas volim i jos jednom jedno veliko HVALA na veselom gostu u kartonskoj kutiji.

Vaša Inja

Sarajevo, 9. VIII 1994.

Dragi moji,

Juče sam srela prijatelja preko koga sam poslala svoje posljednje pismo i zgranula se da taj čovjek još nije izišao iz grada. Nadam se da će sutra, napokon, ova pošta krenuti i da ćete ovom vezom dobiti dva moja pisma. Da sam to znala, našla bih neki drugi način da vam se javim.

Nedavno sam bila kod Bebe i uživale smo na njenom balkonu uz obiman, kvalitetan doručak i dosta kafe (upravo joj je bio stigao paket od Emira). Sve vrijeme smo ponavljale rečenicu, „da nas sada Omer vidi“. Prosto je bilo neprijatno koliko nam je lijepo. I odlučile smo da vas uvjerimo kako nemate potrebe da se brinete za nas.

Inače, Beba je dobila stan na Alipašinom polju, na prvoj liniji. Sprat je jedanaesti. Putovanje do nje je prava avantura, igra zvana „Budi Rambo“ u trajanju od oko dva sata. Čim uđes u tramvaj na Marindvoru, moraš da se prostreš po podu, jer je još uvijek mnogo onih koji se trude da te pogode snajperom pravo u glavu. Ako preživiš i ako se saobraćaj ne zaustavi (jer svaki čas ponekoga pogode, pa tramvaj stane), ovim prevoznim sredstvom možeš stići do zgrade Televizije. Onda ti slijedi pješačenje od oko 45 minuta preko čudnih pejzaža. Velika frekvencija pješačkog saobraćaja je uzrokovala da se u tim dijelovima razvije trgovina do neslućenih razmjera. Na svakom koraku svi prodaju sve i atmosfera neodoljivo podsjeća na poznate gužve Orijenta: ljudi se guraju i cjenkaju, jedu pečene piliće umotane u novine, trgovci kidišu na prolaznike i izvikuju nekakve pjesmice (često sa lascivnim refrenima). Pošto je u Sarajevu i okolini svaki milimetar zemlje obrađen i zasijan, sve vrijeme se provlačim između zgrada i kukuruza, dok me nekakve koze stalno prate ili posmatraju (imam paničan strah od rogatih životinja). Najgore od svega je, ipak, što ne poznajem teren i što se osjećam sasvim nesigurnom, jer ne znam odakle me „imaju“ (snajperisti). Onda, kad sam napokon stigla do njenog nebodera, uvijek se nađe neka budala koja me uporno nagovara da uđem u lift.

Jer, „sasvim je sigurno da će nas, i ako nestane struje, Meho odglaviti. Pa on je, zaboga, tako savjestan i siguran čovjek i zašto (ste) svi vi uopšte toliko sumnjičavi." Ja se ipak ne dam nasukati, držim se stepenica i kada zakucam na Bebina vrata, imam užasnu potrebu za ljekarom opšte prakse i za dobrim psihijatrom.

Nedavno sam se od njene kuće vraćala traktorom, jer tramvaji nisu radili. Sreća je što sam za tu priliku bila prigodno obučena - imala sam sivozeleni svileni komplet sa talijanskim cipelama i lakovanom tašnom (što je savršeno uveseljavalo ostale putnike na traktoru). Sve u svemu, posjeta Bebi je uistinu pravo turističko putovanje i pomaže ublažavanju osjećaja klaustrofobije.

Postoji još jedno mjesto na koje odlazim da bih pomogla sebi. To je veliki park u centru Sarajeva i u stanju sam da tamo provedem i po pet-šest sati. Taj je park ostao jedini sačuvan i zaista je divan. Pronađem poziciju iz koje ne vidim ništa osim zelenila i tako satima vršim fotosintezu. Imam užasnu potrebu da budem sa prirodom. Toliko nam je nenormalnoga ušlo pod kožu da ne znam hoćemo li ikada više uspjeti da budemo oni stari.

Jedan moj prijatelj radi u MUP-u i nagovara me da odem i posjetim tatu. Ja bih to, naravno, iz ovih stopa učinila, ali je tata naglašeno poručivao više puta da to ne radim. Sada čekam nekoga povjerljivog da dođe i da ga opet pitam. Kada bih bila sigurna da mi one poruke šalje samo zato što se boji za mene, ne bih se ni trenutka predomišljala, ali se plašim da njemu ne napravim neki problem.

On je i dalje u svom starom filmu. Nedavno smo dobili dvije poruke preko Crvenog krsta. Nešto ću vam iz njih citirati. Poruka od 23. VI 94: "... Ako je još u Sarajevu (misli na našu sekretaricu), mogle biste početi da radite zajedno, a ja sam siguran (da) ću doći da vam pomognem do kraja ljeta." Poruka od 10. VII 94: "... Sudeći po brzini dostave pošte i poruka, vjerovatno će brižna pisma od vas pristizati još pola godine nakon završetka rata, odnosno do kraja ove godine, jer će rat ovih dana biti završen."

Izluđuje me taj njegov optimizam, jer ga više ništa ne opravdava. Pomišljam kako možda piše tako jer moja pisma postaju sve depresivnija, pa hoće da mi pomogne i da me bodri. Ali, ako nije to razlog, on u tolikoj mjeri bježi od realnosti da mi naprosto nije jasno kako je od jednog razumnog čovjeka, koji je uvijek bio motivisan ispravnim i ostvarivim ciljevima, mogao postati toliki utopist. Takve i slične rečenice on ponavlja na taj način već dvije godine i sam sebi daje za pravo što ništa ne preduzima, jer će, svakako, sve samo od sebe biti uskoro riješeno. Bojim se ovog njegovog stanja jer mislim da nije prirodno.

Nadam se da će ovo pismo stići do Vas uskoro i da se neće zagubiti na putu.

Kada bi se sve nekim čudom smirilo, tako bih voljela da živite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve prođe, mislim da ovaj grad ima najviše šansi da ostane onaj stari. I ovdje ima užasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mržnje. Možda i griješim, ali ja i grad se ne svađamo.

Napišite mi nešto kratko.

Volim vas. Inja

Sarajevo, 30. XI 1994.

Upravo sam pročitala svoje nezavršeno pismo i ne želim ga baciti. Poslaću ga uz ovo novo.

Bože moj, je li moguće da sam i ja dočekala radost i opuštanje! Ovo vam pišem desetak minuta poslije razgovora s tatom i Omerom. Još uvijek mi bruji u glavi. Tek sada, kad se razgovor završio, shvatam da je sve istina, da me niko neće probuditi iz divnog sna. Kada pogledam u pravcu tatine kuće, osjetim bol. To je ona vrsta fizičkog bola koju osjetiš kada nosiš nešto užasno teško i onda to spustiš. (Ovaj put, samo, bol nije u krstima, već u glavi). Onda ti treba par minuta da se ispraviš, shvatiš da nema više tereta, bol nestane i javi se olakšanje. Ali, još uvijek je prisutan strah. On je postao hroničan i kao svaka bolest te vrste teško je izlječiv. Moram se boriti protiv toga.

Kada si mi, Omere, rekao da ćeš nas spojiti*, prvo sam pomislila: ne smijem pasti u nesvijest, i ne smijem početi plakati jer od toga mogu zanijemiti. Jako sam ponosna što se nije desilo ništa od toga. Ni sada ne mogu da shvatim da mi se tolika sreća sručila na glavu i da je prošla nekažnjeno (to je taj neizlječivi strah). Njegov glas... Bože moj!!! I to normalan, neizmjenjen njegov glas, intonacija, ritam rečenice... sve tako prirodno. Nisam nikada mogla pomisliti da će me to što čujem - običan glas svoga oca preko obične telefonske slušalice - učiniti toliko, toliko srećnom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh...

Hej, Šefe, nemaš pojma kakvo si dobročinstvo učinio!

Ljubim vas. Inja

Inja Pašalić (Pisma iz dva Sarajeva 1996)

Nikad da svane

Pisma iz Sarajeva

Draga moja,

hvala ti po hiljaditi put za paket iz trećeg mjeseca, koji smo podigli prije neki dan. Najviše ti hvala za pismo kome se uvjek najviše obradujem. Hvala ti za šećer koji se ovdje prodaje na pijaci za 20–25 maraka, a u humanitarnoj smo ga dobili 400 grama za dvije osobe. Poodavno.

Trenutno sa rukama nemam većih problema. Jedino kad ih stavim u vodu, na promjenu temperature, one promjene boju u ljubičasto. Posljedica zime. Na svih deset nokata je grba koja raste prema vrhu nokta. Kada nema vode, kad cisterna ne dolazi - strašno je. A kad dode, pet maraka za punjenje svakog kanistra, ma koliki da je. Za cjelu prošlu godinu nismo pojeli ni kilogram povrća. Samo da bude hljeba, iako ga već danima nema, pa ćemo da jedemo hljeb, paradajz koji smo zasadili na balkonu i fino će biti...

Sa linijom više niko nema problema, ali ima sa ispadanjem kose, pucanjem noktiju, kože i tome slično... Činilo mi se da ne može biti ništa gore od prošle zime i sada ljeta bez vode, ali gore od svega je atmosfera geta i mentalitet Gestapoa. Da ne elaboriram u detalje. Vjeruj svi, ama baš svi, bez obzira na vjeru i nacionalnost, žele da ovo stane i da odu iz ovog avetinjskog grada. Da me sad neko stavi u normalan grad, mislim da bih se osjećala kao da sam došla sa neke druge planete i trebalo bi mi mnogo, mnogo vremena da se naviknem na normalan ljudski život.

A kada ponovo, ako to ikada doživim, ugledam svoga sina koji je daleko od mene, to će biti neko drugi - jedan odrasli moih koje volim. Majko, doći ću ja tebi uskoro. Budi sigurna, samo se čuvaj i čekaj me. Mnogo vas pozdravljam i volim. Pišite nam, molim vas.

Dragi moji,

skoro četiri meseca nema pravih vesti od vas. Vaših pet paketa bili su od životnog značaja. Luk i krompir koji smo dobili od vas učinili su nam hranu raznovrsnijom. Sad, sa prolećem, počeće koprive, maslačak i druge trave. Svako od nas napravio je na terasi bašticu. Razmenjujemo semenje i razne stvari iz paketa i na taj način se uzajamno pomažemo. Najteže mi padaju vesti. Strašno mi je teško zbog vas tamo. Javite mi, molim vas, iskreno, kako je mama? Molim vas.

Sad tamo kod vas počinju trešnje. Mogu samo zamisliti kako je lepo. Prava mamina situacija mi nije dovoljno jasna, ali je naslućujem. Nemoćna sam da bilo šta učinim. Zato ćutim. Možda i od sramote. Računam da ću, u najboljem slučaju, oko trećeg juna moći da krenem za Beograd. Mislim da živim za taj dan.

Ono što je bilo teško u ovom strašnom i prljavom ratu u kome svako svakom podvaljuje nije ni slaba hrana, ni hladnoća, ni granate, ni nedostatak vode i struje, nego beznađe... Nervi su nam strašno popustili. Više ne možemo da izdržimo ono što vidimo i čujemo oko sebe. Slušamo vesti i jedne i druge, ali samo o zlu. Malo kad čujem da je čovek pomogao čoveku.

Ne znam gde će se moja deca vratiti jednog dana. Ne znam ni šta misle, ni kakva su postala za ovih godinu dana. U nadi da ću vas videti, mnogo vas volim.

„Doba razuma“ 1994

Muzičar po nacionalnosti

Svita za rodno Sarajevo

Ja se zovem Violeta Smajilović, rođena sam u Sarajevu i muzičar sam po profesiji, preciznije violinista. Momentalno živim u Dalasu, u Americi, gdje sam na nekoj vrsti usavršavanja. Moja porodica je razbacana. Ja vrlo često kažem: na svu sreću su mi roditelji umrli prije rata. Brat mi je ostao u Sarajevu i on, zapravo, isto čini jedan jako, jako, lijepi gest. On se isto bori, ne oružjem, on se bori muzikom. On je violončelista i zapravo sav svoj bijes i svoju tugu izražava na taj način. S druge strane, imam tri sestre koje se nalaze u Ljubljani. Dvije koje su živjele već dugo, dugo godina tamo i treću koja je izbjegla negdje u novembru, prošle godine, iz Sarajeva i, između ostalog, bila je teška četrdeset četiri kilograma...

Šta se dešava kada mislim o Sarajevu? Pronalazim vrlo često ulice, koje, kada sam bila u Sarajevu, uopšte nisam ni primjećivala. Međutim, u svojim mislima skoro svakodnevno pronađem tako neke ćoškove, neke uglove, neke ulice, recimo, po Baščaršiji... Pokušavam da ih zadržim u svojoj glavi. Kad pomislim da one više nisu takve, naravno da sam tužna, međutim, znajući da ja apsolutno ništa ne mogu učiniti protiv toga, pokušavam da radim svoj posao najbolje što mogu i da na taj način izrazim sav svoj bol i svoju tugu i svoj bijes, u krajnjem slučaju.

Mislim da je to jedini doprinos koji ja mogu dati. Jer, vidjela sam više modela ljudi: jedni plaču, drugi tuguju, treći se bore, recimo pričajući, međutim, ništa to ne može spasiti sve te ljude koji su ostali tamo... I, sigurna sam da ni moja svirka ne može to učiniti, ali mi se čini, zapravo, da je to ipak najveći doprinos koji ja mogu dati. Pre svega, smatram da je muzika jedno vrlo, vrlo jako sredstvo komunikacije. Zahvaljujući ovom ratu, shvatila sam koliko je to jako sredstvo komunikacije. Evo, daću samo jedan primjer: jedan engleski kompozitor, David Vajld, koji je bio duboko potresen time što se dešava u Bosni i Hercegovini, tačnije u samom Sarajevu, i koji je bio potresen gestom mog brata koji svira za sve te žrtve i koji na taj način iskazuje sav svoj bijes, napisao je jednu kompoziciju prvo mom bratu, a kasnije je jednu drugu posvjetio meni. Ona se zove svita „Plač Bosne i Hercegovine“. Meni se dešavalo, kad sam prvi put izvodila tu kompoz­iciju, premijera je bila u Parizu, da su ljudi plakali zajedno sa mnom. Ja sam završila svirku, to mi se prvi put i zapravo jedini put desilo, da ja plačem na podijumu... Ja sam čula, bukvalno, plač ljudi. Kad sam završila, čuješ, nije da vidiš suze, nego čuješ jecanje... To su bili Francuzi. I tad sam shvatila koliko je muzika jako sredstvo, koliko se, zapravo, emocija može prenijeti na taj način... Dakle, muzika je izuzetno, izuzetno snažna i mislim da je to moj izbor da na taj način izrazim to što mislim, jer riječima je to jako, jako teško, i onda rizikujemo da uđemo u neke političke debate, da uđemo u neke nacionalne probleme s kojima apsolutno nikakve veze nemam. Na pitanje koje sam nacionalnosti, odgovaram „Ja sam muzičar po nacionalnosti!"

„Doba razuma“ 1994

*Iz knjige „Ženska strana rata“ koju su objavile Žene u crnom