Slavica Novak Ademović: Žena sa pokretne trake

Piše: Slavica Novak Ademović, neuropsihologinja i psihoterapeutkinja za Ladylike.hr

Jučer. Na putu za Mozartov 'Requiem' u Velikoj crkvi. Prijateljica je već tamo i čeka kod ulaza s ulaznicama. Žurim. T-Centralen, sjecište svih linija stockholmske podzemne željeznice, dugačak tunel iz donjeg trakta ka gornjem. Nevjerojatna masa ljudi, pristigli vlakovi upravo su iskrcali pola Rinkebyja, Tenste, Sundbyberga, Fridemsplana i drugih četvrti duž ove linije. Stotine ljudi maršira ujednačenim taktom, grabe naprijed, naprijed. Zakoračujem na pokretnu traku (nisu stepenice već traka, 100-150 m duga), hodam rame uz rame s drugim putnicima, tijesno je. 

Nakon nekih 2/3 pređenog puta vidim ženu leži na pokretnoj traci koja je u pokretu. U nesvjesti...mrtva? Vidim isto da ju ljudi zaobilaze, izvijajući se malo u hodu, kako se ne bi spotakli o nju, i - žure dalje. Nitko ju ne gleda mada je očito da ju svi vide. Vidim to i još nekolicinu detalja (mozak registrira puno toga i prije nego što informacija dospije do svijesti), vidim da je žena u tridesetim, oronula izgleda, pohabana, s par plastičnih kesa kraj nje, djeluje beskućnički. I vidim da se približavamo kraju pokretne trake. Saginjem se, primam ženu za rame, prodrmam i žena probuđena iz nesvjesti progovara: 'Jeste li vidjeli šta je učinio, jeste li vidjeli?! Udario me, jeste li vidjeli?'. Pokušavam ju podići i podstičem da se digne, zahvatio me je panični strah da će joj na kraju pokretne trake, gdje metalni žljebovi ulaze u pod i vraćaju se nekim povratnim mehanizmom natrag, odjeća biti uvučena skupa s tim žljebovima i da će doći do nesreće, gadne nesreće. Ne mogu je podići, a ona se očito nije u stanju podići sama. Vičem: 'Pomozite da ju podignem!'.

Nitko ne reagira, nitko ne skreće pogled, svi samo žurno prolaze. Zavičem onda punim grlom: FÖR HELVETE (pakla mu, najjača švedska psovka) POMOZITE!! Onako, punim matrijarhalnim pondusom, kad je ženi prekipilo i kad više nema šale, kad je ono što kaže ultimatum. Takva je bila neprosredna ideja mada mislim da je ono što se čulo bio čisti očaj. Vidim mlađeg muškarca (u tridesetim) kako naglo zastaje, glava mu se u tom kočenju trgne unatrag, okreće se i ja u tom pokretu vidim krivnju. Volim tu krivnju tog trena i zahvalna sam, zahvalna što poslije neću biti prisiljena mrziti čovječanstvo, možda ću moći i oprostiti. Tada je netko zaustavio pokretnu traku, možda on? 'Muškarac s krivnjom'. Ne znam postoji li dugme za zaustavljanje. Vjerojatno, traka je sad zaustavljena. I nadalje, nitko od putnika se ne zaustavlja, nitko ne pokušava pomoći. I 'muškarac s krivnjom'nje nestao. Ne, vidjela sam kako gleda u našem pravcu nekakvim zainteresiranim izrazom lica, ali onda nestaje.

Zaustavljam jednog mladića, svojim tijelom, rukama, stavom, ne sjećam se, ali naređujem mu da mi pomogne podići ženu i on se povinuje. Možda sam tek zamolila da pomogne, ne sjećam se, strah da će joj odjeća zapeti u mehanizmu pokretne trake preplavio me je i sjećanje je mutno. Žena je sad izvan pokretne trake, polu-sjedeći na mramornim pločama sa svojim kesama. Većina je ljudi otišla, pokretna traka se ispraznila, zatišje prije sledećeg vlaka. Ostali smo žena, ja i tri vrlo mlade djevojke. Pričaju kako je jedan muškarac na traci ženu brutalno četiri puta udario nogom u glavu. Ne tri ili dva, već četiri puta. Onesvjestila se. On je nestao. To se, dakle, događalo desetak minuta ranije, na pokretnoj traci dok sam hodala, i ništa nije dalo nagovjestiti da se nešto neobično 30-ak metara ispred mene događa, takt kojim se rijeka ljudi kretala ni za dlaku se nije narušio. Muškarac nogom nokautira ženu, ona se onesvješćuje, ostaje ležeći na traci koja je u pokretu... nitko nije zavikao, nitko zgrabio napadača,  nitko ne protestira, nitko čak ni glasnije uzdahnuo...zar se tako što ne bi primjetilo, ili čulo? Koliko se snažnih, mišićavih muškaraca zateklo u tom trenutku tu. Napadač je bio sam, taj luđak, nitko ni prst nije podigao.

Nitko nije pozvao policiju, nitko pomogao ženi da se digne. Nikog nije strah da će joj odjeća zapeti u mehanizam pokretne trake. Djevojke sad pričaju, sve su vidjele, žena dakle nije pričala pomućeno, psihotično, rekla je ono što se zbilja dogodilo. Stojimo oko žene, prilazi još jedan mladić, stranog podrijetla, vratio se ili je pak sve vrijeme stajao u blizini. Potvrđuje o udarcima nogom u glavu, bila su četiri udarca nogom u glavu, onesvijestila se. Žena koja sjedi na mramornim pločama ima telefon i zove policiju, netko joj je rekao broj, priča što se dogodilo, ponudim se posvjedočiti policiji to što kaže, pruža mi telefon i kažem da bi trebali poslati Hitnu jer je neizvjesno u kakvom je stanju... poslije zamolim jednu od djevojaka da opiše policiji što su vidjele, one su vidjele napadača i mogu ga opisati, i onda odlazim. Djevojke i mladić ostaju kraj žene. Volim ove mlade, još neiskvarene duše. Vrlo mladi, može se reći djeca, ta generacija. Osjećam da će ostati kraj nesretne žene dok Hitna ne dođe, nekako su se ustoličili u tom stajanju oko nje. Razmjenjujemo poglede i oni signaliraju da će biti tu.

Kasnije, u Velikoj crkvi... promatram lica. Requiem je počeo, prvi, vrlo tihi tonovi, preludij za bol i tugu. Mnoga su lica sklopljenih kapaka, posé za uživanje u klasičnoj muzici, poput izraza lica pri degustaciji slasnog komada torte. Publika se pripremila, zauzela ispravni duhovni položaj. Ta valjda znamo cijeniti draži klasične muzike.

Sabrana sam, očvrsla osoba koja umije kontrolirati osjećaje. Daleko od egzibicionističkog. Ipak, danas sam hodala Drottnig-ulicom u centru Stockholma i suze su mi tekle, nisam ih mogla zaustaviti. Tuga je provalila, s danom zakašnjenja. Plakala sam nad nama svima, ljudima.