Šejla Kamerić, Maribel Verdu i Mile Strašni o filmu '1395 dana bez crvene' (FOTO)

Foto-galerija

U Sarajevu je završeno snimanje filma 1395 dana bez crvene u režiji vizualnih umjetnika Šejle Kamerić i Anrija Sale.

Šejla Kamerić: Radi se o umjetničkom projektu, koji će se na kraju naći u filmskoj formi i u tom okviru je ekspermientalan, ali zapravo je to jedan sasvim uobičajen proces. I Anri i ja smo vizualni umjetnici; on je više radio video radove, dok sam ja radila i video radove i kratke filmove, ali ovu priču smo htjeli sklopiti u nešto što bi moglo funkcionisati kao dugometražni film. Ono o čemu pričamo jeste postratno, ali nije posttraumatsko, zbog toga što govorimo o jednoj priči preživljavanja, onog mentalnog opstanka i otpora koji se dešavao u opkoljenom Sarajevu. Kroz metaforu glavnog lika, žene koja hoda svaki dan na putanji, na Putu života kroz Sarajevo, pokazujemo zapravo kako je funkcionisao cijeli grad i kako su stanovnici nastavljali da hodaju bez obzira na sve. Ljudi su nastavljali da rade svoje poslove, pa čak i da budu muzičari, umjetnici i sve ostale profesije koje nisu u ratu egzistencijalne, ali zapravo jesu, zato što su bitne za mentalni opstanak.

Uloga žene koja hoda kroz Sarajevo povjerena je karzmatičnoj španskoj glumici Maribel Verdu, koja vas je mogla očarati u filmovima Y tu mama Tambien (I tvoju mamu također), Panov labirint, Tetro, itd. O izboru glumice Šejla kaže:
"Maribel Verdu je stvarno fenomenalna glumica, a htjeli smo da ne bude neko sa ovih prostora, nego poznato evropsko ime. Nismo željeli da ljudi, kada vide našeg glavnog lika, pomisle: 'Aha to je neka djevojka odavde, to se dešava nekom drugom'. Čak i ako prepoznaju glumicu i gledaju ovu priču, osnovna misao je da se to može desiti bilo kome, odnosno da ona nije Bosnian girl, nego da je ona Maribel Verdu 2010. godine u Sarajevu, i da se radnja ne dešava u prošlosti, nego u sadašnjosti. Ona zapravo mentalno proživljava i suosjeća sa sjećanjima i traumom i onda to ponovo donosi."

Koliko je sva ekipa oduševljena sa Maribel, toliko Maribel sa iskrenim žarom i entuzijazmom priča o ekipi i Sarajevu:
"Prvo, želim se od srca zahvaliti Šejli i Anriju što su me izabrali da budem dio ovog projekta, jer sam zaista ponosna na to. Ovo je nevjerovatna ekipa. Nevjerovatna! Kao ljudska bića oni me svakog dana čine veoma sretnom, bez obzira što je hladno i što se dižemo jako rano. Zaista sam sretna, i cijela priča je dirljiva i teška, jer se iskreno moraju ožvjeti strahovi i uspomene iz rata. Dosta sam se pripremala za ulogu i puno smo vježbali pred početak snimanja. Sa režiserima sam vježbala u Madridu, a i ljetos sam bila ovdje da mi Šejla pokaže grad, sve puteve koje moram preći. Potpuno sam zaljubljena u ovaj grad, i voljela bih snimiti ovdje i neki duži film. Zaljubljena sam u ljude, u kafiće, u hranu....Za mene je cijelo iskustvo veoma emotivno."

Cijelo snimanje je pratio legendarni fotograf Milomir Kovačević Strašni, koji će crno-bijelim fotografijama pokušati dočarati ratnu atmosferu i evocirati fotografije koje je on pravio za vrijeme rata u Sarajevu. Dosljedan sebi, Milomir ni ovaj put nije snimao digitalnom tehnikom, a fotografije će razvijati u Parizu. Predviđeno je da se od fotografija napravi publikacija. Strašni kaže:
"Od početka sam u projektu, jer smo Šejla i ja više puta ranije razgovarali i rekla je da bi voljela da i ja budem tu, s obzirom da sam cijeli proveo u Sarajevu. Veliki dio filma je prelazak, hodanje po gradu i preko raskrsnica... Moja misija je da probam napraviti fotografije koje dočaravaju ratnu atmosferu i da koliko-toliko dočaramo ono što sam ja radio u ratu, a i da se u filmu na poludokumentrani način također pojača ta atmosfera. Cijeli fim je fikcija i daleko je od onoga što smo preživjeli. Ja sam Maribel pokazao neke fotografije, odnosno neku svoju, tzv. ratnu maketu kako bi i ona bolje razumjela.

Čitatelji portala radiosarajevo.ba imaju ekskluzivnu priliku pogledati neke od Milomirovih fotografija nastalih na snimanju (ovdje).

Premijera ovog filma planira se u junu na Manchester International Festivalu (The world's first international festival of original, new work and special events). Nakon toga, u julu će se prikazati ja SFF-u, da bi uslijedila premijera u Londonu na festivalu FREEZA, s obzirom da je producent filma Artangel iz Londona. Nakon ovoga film će dobiti partneri projekta - Muzeji savremene umjetnosti u Barceloni (MAGBA) i Roterdamu (Boijmans).

O filmu:
1395 dana bez crvene, Ujedinjeno Kraljevstvo/Bosna i Hercegovina, Kolor, HD, cca. 70min
Producenti: Artangel, London, SCCA/pro.ba, Sarajevo
U saradnji sa:
Fundació Museu D’Art Contemporani de Barcelona, Barcelona
Museum Boijmans Van Beuningen, Rotterdam
Manchester International Festival/Whitworth Art Gallery, Manchester
Festival d’Automne, Paris
Arts Council England
European Cultural Foundation/Evropska kulturna fondacija
Film Fund Sarajevo/Fondacija za kinematografiju Sarajevo
Marian Goodman Gallery, New York
Hauser & Wirth, London/Zurich
Uloge: Maribel Verdu
Ekipa filma:
Režija: Šejla Kamerić, Anri Sala
Producent - James Lingwood
Koproducento - Amra Bakšić Čamo. Jovan Marjanović
Direktor fotografije - Patrick Ghiringhelli
Kompozitor-dirigent - Ari Benjamin Meyers
Kostimografkinje - Emina Kujundžić, Sanja Džeba
Montazer – Luc Barnier
Dizajner zvuka – Olivier Goinard

 

 

SINOPSIS
Oživljavanje emocija; emocije koje su doživjeli drugi, u drugo vrijeme i na drugom mjestu sada su oživljene na istom onom mjestu gdje su se desili događaji koji su te emocije izazvali. Opsada Sarajeva trajala je hiljadu tristo devedeset i pet dana između 1992. i 1996. godine. Tokom opsade hiljade građana morali su svakog dana trčati kroz
iskušenje Aleje snajpera: na putu do posla, u potrazi za hranom, da posjete prijatelje, rođake i voljene, da nastave živjeti.

Film prati ženu koja hoda upravo tom rutom. Grad je u sadašnjici. Vrijeme filma je u isto vrijeme i prošlost i sadašnjost. Na svakoj raskrsnici žena osjeća da je ponovo izložena pogledu snajpera koji su se nekada nalazili na brdima. Trčati bi moglo biti jednako opasno kao i hodati. Požuriti bi jednako moglo biti beskorisno kao i usporiti.

Ona staje, oklijeva, trči. Čeka, računa, trči i saginje se. Svaka raskrsnica je novi izazov i nova kalkulacija. Krije se iza nevidljivih zaklona. Uspravlja se kada misli da je sigurna. Geografija grada razdvaja topografiju izloženosti i sigurnosti, olakšanja i agonije. Ritam filma razvija se od sporijeg ka bržem prateći ritam njenog hodanja. Još jedan tempo se pojavljuje u međuvremenu: muzika koja svira u njenoj glavi. U rashodu je sa ritmom njenih pokreta.

Žena koja trči, staje i trči i staje oživljava iskustvo drugih na mjestu njihove traume. To je njeno lično putovanje kroz njihovu kolektivnu prošlost. Sve što se desilo ranije, dešava se ponovo sada.